Skopje i Tirana (još uvijek) pred vratima EU

Poslije petnaest godina kandidatskog stažaSjeverne Makedonije, uz deset preporuka Europske komisije o otvaranju pregovora za članstvo i nakon petogodišnje kandidature i dvije preporuke Komisije za novi korak na putu europske integracije Albanije, članice EU su se uspjele dogovoriti samo jedno: kako će pitanje proširenja opet razmatrati slijedeće, 2020. godine.

”Ovdje se ne radi o tome jesu li ove zemlje spremne pristupiti EU, nego jesu li su kandidati ispunili uvjete za početak pregovora. Neke članice smatraju da tih uvjeta nema. Ja mislim da je to povijesna greška”, smatra Jean Claude Juncker koji se oprašta od dužnosti predsjednika Europske komisije.

Ali Junker i čitav niz drugih čelnika EU institucija, dužnosnika mnogih zemalja članica i analitičari su uzalud danima pred sastanak u Bruxellesu ukazivali kako odluka o početku pregovora o članstvu ne znači samo članstvo, nego u prvom redu ima tek simbolični značaj kako bi se iskazalo priznaje za postignuto potaklo te zemlje na dug i naporan proces pristupanja država kandidata EU. Uzalud se i naglašavalo kako je važno držati se onoga što je obećano kako bi se zadržalo i poštovanje i utjecaj koji EU ima na Balkanu.

Na koncu je rezultat bila poruka potpuno suprotnog sadržaja i takav za kojeg su gotovo svi do posljednjeg trenutka prije listopadskog summita u Bruxellesu vjerovali kako se može izbjeći

„Što god učinili, niste dobrodošli"

”Poruka koju su Albanija i Sjeverna Makedonija, ali i Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo zapravo dobili jest kako nisu dobrodošli, ma što uradili”, sažima Alexandra Stiglmayer iz Europske inicijative za stabilnost.

Tako se nakon završetka sastanka predsjednika država ili vlada EU, umjesto odluke o nastavku procesa pristupanja ili bar službenog objašnjenja zašto takve odluke nema, moglo čuti tek riječi žaljenja, razumijevanja i podrške zemljama Balkana. Tako se i Donald Tusk, na konferenciji za novinare Europskog savjeta upitao: ”Jesmo li svjedoci početka kraja širenja Europe? I koje će biti posljedice toga?”

Ipak, Tusk još vjeruje kako je tu riječ o ”kratkoročnoj krizi, a ne i kraju proširenja”, no odlazeći predsjednik EK Juncker tu upozorava: ”Ako je ovo kraj proširenja, morat ćemo se suočiti sa oštrim kritikama jer smo ohrabrivali te države, pomagali im, posjećivali i davali javna obećanja. Ako želimo da nas poštuju, moramo ispuniti naša obećanja."

Alexnadra Stiglmayer tu tek može konstatirati: ”Ovo je, kod politike proširenja, apsolutno najniža točka na kojoj smo se našli u posljednjih 20 godina."  Florian Bieber, profesor studija Jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu ipak smatra: ”Proširenje nije mrtvo, ali će zahtijevati više vremena i biti još više frustrirajuće nego što smo to očekivali.”

Ako se postavlja pitanje, kako proces pristupa uopće može biti još duži i više frustrirajući, tu je i konstatacija premijera Hrvatske Andreja Plenkovića. Izračunao je kako je Hrvatska, koja je tada već bila rekorder u dužini pregovora, u EU ušla poslije 2096 dana pregovora. U tom roku je Srbija otvorila tek polovicu od 35 pristupnih poglavlja – makar naravno da je u slučaju pregovora sa Beogradom tu i pitanje Kosova, što je mnogo teže nego ustrajanje na pravima nacionalnih manjina što se u tada tražilo od Zagreba. 

Ali ako se tu može izvesti neki zaključak, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji bi u najboljem slučaju trebalo najmanje deset godina da prođu taj put.

Europa je izgubila kompas

”Niste vi (krivi), mi smo. Vi ste uradili svoj posao, mi svoj nismo”, zato poručuje građanima Albanije i Sjeverne Makedonije predsjednik Europskog savjeta Donald Tusk. I profesor Bieber konstatira kako je politika njenog proširenja od ”najuspješnije politike EU” postala ”kolateralna šteta” sukobljenih vizija budućnosti Unije: ”Blokada Francuske pokazuje kako se tu manje radi konkretno o zemljama kandidatima, a više o dubokoj skepsi prema proširenju. Francuska je blokirala ovaj proces protivno svim drugim zemljama članicama, pokazujući kako je spremna da ona sama držati ostatak EU, ali i zemlje izvan Unije, kao taoce svoje političke agende. To nije novost, ali ovako radikalno iskazano svakako nije dobar signal za budućnost proširenja”, procjenjuje Bieber.

”Zašto bi sad Srbija ili Kosovo pristali na složenu normalizaciju odnosa, zašto dalje provoditi reforme u regiji osim ako te reforme služe političkim elitama za nešto drugo, a ne približavanje EU? To ne znači da se reforme neće nastaviti, ali biti će mnogo teže. Biti će i lakše za one koji traže prijatelje na drugim stranama i pitaju 'što nam EU uopće može ponuditi?”

Hoće li u Zagrebu biti bolje?

Osim stručnjaka za Europsku uniju i države Balkana, tu i njemačka kancelarka Angela Merkel poručuje kako se tek sad treba potruditi održati ovaj proces u životu: ”Moramo sad snažno podržati i blisko surađivati sa ovim državama kako bi se što više ublažio ovaj udarac”, smatra kancelarka Merkel.

Ipak, njemačka kancelarka se slaže i sa francuskim predsjednikom kako treba promijeniti čitav postupak pristupanja i učiniti ga ”transparentnijim i reverzibilnim” – što bi značilo kako početak pregovora neće automatski značiti i siguran ulazak u Europsku Uniju.

Alexandra Stiglmayer upozorava kako bi i zemlje Balkana trebale naučiti drugačije razmišljati o svojim reformama: ”Dobro bi bilo shvatiti kako se reforme i teške odluke ne trebaju provoditi zbog EU, nego zato jer su dobre za te zemlje. To je bio slučaj sa rješavanjem naziva Sjeverne Makedonije, a isto je i sa sporom između Srbije i Kosova.”

Slično misli i profesor Bieber: ”Ako zemlje članice pošalju poziv regiji neka ne odustaju i kako će se one obaviti svoj dio posla kako bi EU mogla krenuti naprijed i zemlje regije nastaviti svoj put  priprema za članstvo, uz takav pristup mnogo se može postići.”

U tom smislu je i zaključak Europskog savjeta o povratku pregovorima o proširenju uoči novog sastanka na vrhu zemalja Zapadnog Balkana kojeg Hrvatska organizira u prvoj polovici 2020. godine, dok ona bude predsjedavala Savjetom EU. Takva želja ovaj puta treba biti popraćena i iskustvom prethodnih summita o Zapadnom Balkanu i čitavim nizom ostalih sastanka, strategija i izjava u kojima se redom tim državama obećavala budućnost kao članicama europske obitelji. Ali i dalje još gledaju samo njena vrata.