"Sreća je što ne izgledam kao gay"
2. listopada 2012"Iz manjeg sam vojvođanskog mjesta, vjerovatno najkonzervativnijeg u Vojvodini. Odrastao sam u okruženju u kojemu ljudi na prvi pogled ne bi rekli da sam homoseksualac. Tako da sam tamo naučio komunicirati bez ikakvog straha i bio sam slobodan u izražavanju. Sve do trenutka kada je to postalo predmet interesa nekih neonacističkih grupa. Od tada moja sigurnost nije ista kao što je bila", priča Neša, koji se iz svog mjesta odselio i živi već 20 godina sa svojim partnerom u Novom Sadu.
Na meti ekstremista
"Jedan dečko koji je homoseksualac i koji je prepoznat kao takav u gradskom autobusu je bio napadnut i uboden nožem iz čiste mržnje, zato što netko mrzi homoseksualce. A to se ranije nije događalo", navodi Neša.
Milan Antonijević, direktor Odbora pravnika za ljudska prava, kaže da se, usprkos činjenici da praktično niti jedna Parada ponosa nije održana na pravi način, u posljednjih 12 godina u Srbiji po pitanju ljudskih prava pripadnika LGBT populacije ipak dosta toga promijenilo nabolje. "Sada više ne postoji većinsko raspoloženje da se protiv LGBT populacije treba boriti, već to polako prelazi u ekstremističke grupe koje postoje u svakoj zemlji, ali koje su na rubu i predstavljaju jedan do dva posto onih koji su spremni pribjeći nasilju", pozitivan je u svojoj procjeni Antonijević.
Naš sugovornik Neša, pak, kaže da se kreće uglavnom u krugu ljudi koje poznaje i u kojemu nema problema: "Znaju prijatelji, a i tu gdje radimo ljudi znaju da smo homoseksualci, a mislim da zna i neka šira društvena zajednica. Mislim da i susjedstvo isto tako zna. I dobri smo sa svima, možda zato što smo izabrali živjeti život u jednoj mirnijoj sredini kao što je novosadska, posebno u starijim dijelovima grada."
Kako "ozakoniti" homoseksualnu vezu?
Ipak, kada izađe iz tog kruga i kada pokuša ostvariti neka prava na osnovu toga što je nezaposlen, a partner mu je zaposlen, nailazi na prepreke. "Službenica me pitala imam li suprugu i je li ona zaposlena. Shvatio sam da u stvari imam suprugu koja uplaćuje doprinose, međutim sustav to ne prepoznaje. A to su te neke sitnice koje čine život", ispričao je naš sugovornik.
Milan Antonijević iz Odbora pravnika za ljudska prava kaže da Srbija mora krenuti korak dalje u poštivanju prava LGBT populacije čiji su pripadnici građani kao i svi drugi. "Ono što su sigurno idući koraci - to je razmišljanje o registriranom partnerstvu, da bi imali sva prava u pogledu nasljeđivanja, izdržavanja, socijalne i zdravstvene zaštite. To je minimum i ne znam tko od političara može dati negativne odgovore na takve zahtjeve", smatra Antonijević.
Našeg sugovornika Nešu pitali smo znaju li mu roditelji da je gay? "Da, znaju, ali intimno mi to ne odobravaju. No to nam ne narušava nešto posebno odnos u komunikaciji. Išli smo kod psihologa i oni su nam preporučili da razgovaramo o onim stvarima koje nas povezuju, a ne o onima koje nas razdvajaju", odgovorio je on.
A ocu je u jednom trenutku postavio i jedno pitanje: "Razgovarao sam s ocem i pitao sam ga štao on misli o tome da imam dijete. Nije htio to podržati, iako me stalno podržava, cijeli život. Ali, tu je napravio tu liniju razgraničenja i to me zaboljelo", ispričao je Neša koji nas je molio da mu ne spominjemo pravo ime i da mu, za radijsku reportažu, malo promijenimo glas. Za svaki slučaj.