Suđenje za nacističke zločine: "Moja duša je jedna rana"

Sat vremena je Chaim Golani putem video-veze iz Izraela govorio o svojim sjećanjima na njemački koncentracijski logor u blizini Gdanjska. Višesatno stajanje kod postrojavanja po prosinačkoj hladnoći. Strah od toga da će te pripadnici SS-a pretući ili bičevati. Posuda rijetke juhe i komad kruha koje su zatvorenici dobivali kao obrok za cijeli dan.

Golani je tada imao 13 godina i Stutthof je bio već treći koncentracijski logor u kojem je bio. Od njegove obitelji preživio je jedino otac. Ostale su u Litvi ubili Nijemci.

„Mašinerija za ubijanje"

Nazočnima u pokrajinskom sudu Itzehoe posebno teško je bilo slušati Golanijevo sjećanje na „mašineriju za ubijanje" Stutthof. Nekoliko tjedana nakon dolaska u taj logor u prosincu 1943. on je bio prisiljen na robovski rad u krematoriju. Tamo je morao pretraživati leševe logoraša kako bi pronašao eventualne vrijedne stvari te im je morao skidati cipele i sortirati ih.

„Ne možete si zamisliti taj smrad, bilo je tako strašno", kaže Golani i uzima maramicu. Na pitanje državne odvjetnice osjeća li još uvijek posljedice tih vremena, odgovara: „Tjelesno ne, srećom. Ali moja cijela duša je jedna rana."

Pomoć u sustavnom ubijanju

U to doba u Stutthofu je radila tada 18-godišnja Irmgard F. Ona je bila tajnica zapovjednika logora Paul-Wernera Hoppea i zbog toga je protiv nje podignuta optužnica u listopadu 2021. Prema toj optužnici, ona je „u svojoj funkciji stenografkinje i daktilografkinje pružala pomoć odgovornima u logoru u sustavnom ubijanju ondje zatočenih". Na njezin su pisaći stol, prema optužnici, dolazile i naredbe za pogubljenja i dopisi o deportacijama iz Varšave u Stutthof ili iz Stutthofa u Auschwitz-Birkenau.

No Irmgard F. tvrdi da nije ništa znala o „mašineriji smrti" u kojoj su ubijeni deseci tisuća ljudi, a koja se nalazila u neposrednoj blizini njezinog radnog mjesta. Ona kaže da ne poriče holokaust, ali da za to ne snosi krivicu. Te izjave prenio je na početku suđenja njezin odvjetnik. Irmgard F. od tada šuti. Isto kao i ovoga utorka (6.9.). Ova 96-godišnjakinja s medicinskom maskom na licu povremeno gleda na monitor, a onda i na svoj ručni sat. Jedino je bila vidljivo uznemirena kada je Golani ustvrdio da je se sjeća.

"Mi smo se bojali te žene"

Golani priča da se sjeća jedne žene u uniformi SS-a i vojničkim čizmama koja je uvijek pratila jednog visokorangiranog SS-časnika - „zapovjednika". Ona je časnika, prisjeća se Golani, upozoravala na zatvorenike koje treba kazniti. „Mi smo se bojali te žene. Bojali smo se pogledati joj u oči."

No izvjestitelji sa suđenja smatraju nevjerojatnim da se radilo o Irmgard F. Jer, prema dosadašnjim saznanjima, malo je vjerojatno da bi se zapovjednik pred zatvorenicima pojavio s jednom civilnom zaposlenicom kao što je bila F.

Golanijev odvjetnik Hans-Jürgen Förster objašnjava da izjava njegovog klijenta samo odražava „količinu moći" koju su zatvorenici osjećali kod jednog zapovjednika – koji vjerojatno nije bio glavni zapovjednik logora. Dakle, kaže odvjetnik, radi se o „grešci u sjećanju".

Sudovi u utrci s vremenom

I 92-godišnji Golani je kasnije priznao da više ne može točnije opisati tog zapovjednika ili njegovu pratilju. Kako je rekao, razlog tomu je i to što je iz vlastitog iskustva znao da „može biti opasno po život gledati osoblju SS-a u lice". I neki drugi dijelovi njegovog svjedočenja ostaju otvoreni. Primjerice, datum dolaska Golanija i njegovog oca u koncentracijski logor. Golani je naveo da je to bilo u zimi, no dokumentacija spomen-područja Stutthof sugerira da je u logor došao između kolovoza i rujna.

Golanijeva sjećanja se nakon skoro 80 godina od tih događaja teško mogu dokazati. To je jasno svakom sudu koji vodi kasne postupke protiv optuženih za kaznena djela iz doba Drugog svjetskog rata. No prije svega je važno omogućiti žrtvama da ispričaju svoju priču, kaže odvjetnik Onur Özata, koji pred sudom zastupa još trojicu preživjelih logoraša. Jer, vrijeme neumoljivo teče: od 31 sporednog tužitelja, žrtava i članova obitelji danas je na životu još njih 29. A kada će biti donesena presuda, još se ne zna.

No Chaim Golani je barem osjetio olakšanje, kaže on za DW. Kako je naglasio, za njega se tu nije radilo o F. nego: „Ja sam to učinio za moju majku, moje sestre, za žrtve holokausta. Sada je sve u redu."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu