Svađa oko plinovoda koji svima treba

Skica plinovoda Južni tok pokazuje trasu koja iz Rusije dnom Crnog mora vodi do Bugarske. Otuda se, preko Srbije, trasa plinovoda proteže do pet zemalja Europske unije. Drugim riječima – Južni tok zaobilazi Ukrajinu u širokom luku. Kritičari naglašavaju upravo taj geopolitički kontekst nakon što je Bruxelles natjerao službenu Sofiju da zamrzne gradnju plinovoda. „Mi ne blokiramo Južni tok, ali smatramo da on mora biti usklađen sa europskim pravilima“, kaže Sabine Berger, glasnogovornica europskog povjerenika za energetiku.

Europski političari smatraju da plinovod mora funkcionirati kao autocesta – svatko tko plati, može se voziti. U suprotnom, čitava Europa bi mogla postati talac jednog proizvođača plina, navode diplomatski izvori u Bruxellesu. Međutim, Gazprom nije bio spreman otvoriti cijevi Južnog toka za druge ponuđače, a Bruxelles nije bio spreman na ustupke.

To je jedini razlog za obustavu gradnje, naglašava Berger u razgovoru za DW. Ona osporava tvrdnje kako stopiranje radova u Bugarskoj ima ikakve veze s pregovorima oko isporuke ruskog plina Ukrajini ili kako EU na ovaj način prisiljava Moskvu da dio svog plina i dalje transportira preko Ukrajine.

Pravila ili pritisci?

Stručnjaci s kojima je razgovarao DW misle drugačije. Stephan Kohler, šef Njemačke energetske agencije, kaže da EU mora štiti vlastita tržišna pravila – koja podrazumijevaju da prodavač plina ne može istovremeno biti i vlasnik plinovoda. On međutim podsjeća i na to da se Norveška pri isporuci plina ne drži briselskih zakona. No to je do sada bilo prihvaćeno kao izuzetak.

„Očigledno je da od izbijanja krize u Ukrajini Bruxelles nastupa oštrije kako bi spriječio projekt Južnog toka. To u velikoj mjeri predstavlja politizaciju ovog projekta“, kaže Kohler. „Imamo već Sjeverni tok koji ide kroz Baltičko more. Ako se izgradi i Južni tok, Ukrajina ostaje bez tranzitne uloge i time europske zemlje gube poziciju moći koju trenutno imaju u odnosu na Rusiju. Tada neće moći vršiti pritisak na Moskvu, kao što je to danas moguće.“

Austrijski stručnjak Gerhard Mangot još je oštriji: posao Europske komisije je da se brine o energetici EU-a, a ne da se bavi vanjskom politikom. „Nažalost, u to se sve upliću i Sjedinjene Države, što je nedopustivo. Ovdje se radi o europskoj energetskoj politici koja se ne bi trebala sprovoditi u svjetlu transatlantskih odnosa“, kaže ovaj profesor Sveučilišta u Innsbrucku za DW i dodaje: „Ovo su sankcije Gazpromu na mala vrata.“

Kohler dodaje da međutim ni Moskva nije sasvim nevina u ovom slučaju – Gazprom trenutno od Ukrajine zahtijeva „političku cijenu plina“ od 480 dolara za tisuću kubika. „Rusija mora ponuditi Kijevu tržišne cijene koje plaćamo i mi u zapadnoj Evropi (između 380 i 400 dolara, op. ur.). S druge strane, Ukrajina se mora obvezati da će zaista i plaćati plin – jer ima značajne dugove naspram Rusije. Ona također, mora održavati svoju plinsku mrežu koja je sada u očajnom stanju.“

Gerhard Mangot naglašava kako je „pitanje tranzita plina preko Ukrajine tijesno povezano sa ukupnim energetskim odnosom Moskve i Kijeva. Ukrajina koristi situaciju za kontrapritisak – traži jeftiniju cijenu plina kako bi uopće pristala na razgovor o otplati duga. Naravno, Rusija bi mogla obustaviti isporuke Ukrajini ako nije zadovoljna ponuđenom cijenom, ali bi time zatvorila sebi tranzit do europskih zemalja. A Gazprom to sebi ne može dozvoliti.“

Gdje su tu male zemlje?

Gerhard Mangot ukazuje da je Bruxelles doveo šest članica Unije u nezgodnu poziciju – ukoliko pristanu na izgradnju plinovoda, čekaju ih kazne EU. A ako ne budu gradile, Rusija ih može tužiti zbog kršenja bilateralnih ugovora. „Međutim, teško je pretpostaviti da će Rusija posegnuti za pravnim sredstvima prema nekoj državi jer bi tako ona sama blokirala svoj vlastiti projekt“, navodi on.

Osim šest država Europske unije (Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Grčka, Slovenija i Austrija), prepucavanja oko Južnog toka s pažnjom prate i političari u Srbiji, te u BiH, do koje bi stizao jedan sporedni krak plinovoda. Te dvije zemlje mogu samo čekati dogovor velikih, dakle Bruxellesa i Moskve, kaže Vladimir Marković, savjetnik iz konzultantske firme Serbia Energy. „Srpska Vlada je predvidjela značajna sredstva za pripremne radove koji će možda biti nastavljeni – poput eksproprijacija zemljišta – ali bez ulaženja u građevinske radove kako se ne bi kršila preporuka EU“, kaže on za DW.

Europska komisija podsjeća kako je u izvještajima o napretku Srbije i BiH upozorila ove zemlje da se moraju pridržavati odredbi Bruxellesa, budući su članice Energetske zajednice. Marković kaže kako zemlje koje nisu članice EU ne mogu biti novčano kažnjene (što je prijetilo Bugarskoj), ali mogu biti „izložene neformalnim pritiscima na razne načine“. Dodaje i kako je upravo nezainteresiranost Europske unije za energetsku sigurnost Srbije takoreći prisilila Beogradu na plinski dogovor s Moskvom.

Svi plinovodi vode u Rusiju

Poznavaoci prilika uvjereni su u kompromis oko Južnog toka jer u narednim desetljećima Europa neće imati alternativu ruskom plinu. „Europa srednjoročno ne može zamijeniti uvoz plina iz Rusije“, kaže za DW Christian Growitsch s Energetskog instituta pri Sveučilištu u Kölnu. „S ekonomskog stajališta nema logike izbjegavati ruski plin, jer bi energenti iz drugih izvora bili znatno skuplji.“ Tu se prije svega misli na tečni plin iz Sjedinjenih Država, za čiji prijem trenutno u Europi ne postoje odgovarajuća postrojenja.

Sabine Berger iz Europske komisije podsjeća kako su prioritet Bruxellesa novi dobavljači, poput primjerice Azerbejdžana, čiji plin bi stizao kroz planirani Prekojadranski plinovod (vidi gornju grafiku). Međutim, do Europe bi tim plinovodom stizalo tek deset milijardi prostornih metara plina godišnje – šest puta manje od planiranog kapaciteta Južnog toka, upozorava Stephan Kohler i jasno dodaje: „Prekojadranski plinovod nije alternativa.“

Kohler podsjeća da oklijevanje s Južnim tokom može podijeliti EU jer su južne zemlje vrlo zainteresirane za moderni plinovod. „Te zemlje su na svojoj koži dobro osjetile kada je ukrajinska tranzitna mreža otkazala.“ Vladimir Marković vjeruje da je „Europskoj uniji potreban Južni tok, bez obzira na sve političke akrobacije. Ne zaboravite da su financijski u taj projekt uključene i firme iz EU, kao i u slučaju Sjevernog toka.“

Iako uvjereni u kompromis, naši sugovornici nisu mogli prognozirati kada će problemi oko izgradnje plinovoda biti prevladani. Ambiciozni plan je bio da Južni tok proradi već krajem sljedeće godine, no od tog roka, sada je već jasno, neće biti ništa.