Tko je ubio Peggy?

Naravno da su svi bili na nogama kad je u malenom bavarskom mjestašcu Lichtenbergu u Gornjoj Franačkoj u svibnju 2001. nestala devetogodišnja djevojčica, Peggy Knobloch.

Što se točno dogodilo, čini se da niti danas još ne znamo. Peggy na žalost nikad nije pronađena, ni živa niti mrtva, a tamošnja policija izgleda da je i previše brzo znala, tko bi moga biti njezin ubojica.

Jer u tom mjestašcu su svi poznavali Ulvija K. Korpulentan mladić i sin lokalnog gostioničara je duševno zaostao još od vremena kada je sa samo dvije godine obolio od upale moždane ovojnice. Od onda je ostao na stupnju razvoja, u najboljem slučaju desetogodišnjeg dječaka. Neki su bili dobrohotni prema njemu, ali neki su mu i priređivali pakosti.

Između ostalog je tako nekoliko puta skidao hlače i onanirao pred učenicima mjesne škole. Nije posve sigurno, da li je to ikad bila njegova ideja ili su ga zlobnici nagovorili da to čini, ali naravno da je i lokalna policija znala za te izgrede. A kad je nestala Peggy, vremenom su postali sigurni da je Ulvi krivac.

"Ma znamo mi tko je!"

I tek tu dolazi čitava serija propusta i čak mogućih krivičnih djela istražitelja koja je već dovela do smjene državnog odvjetnika u žalbenom postupku koji se sada vodi pred sudom u Bayreuthu. Prema službenim spisima, Ulvi K. je priveden i na saslušanju je priznao zločin. To je verzija koju i dalje uporno tvrde tadašnji istražitelji, ali u međuvremenu ima mnogo razloga za sumnju u to "priznanje".

Teško je reći, što se zbivalo na saslušanjima jer na njima nije bilo ni odvjetnika, niti neke stručne osobe vične komunikaciji s mentalno zaostalom osobom. Ulvi K. se kasnije žalio da su mu policajci prijetili da mu "više neće biti prijatelji" ako ne prizna zločin. Isto tako, govorili su mu da se ne mora bojati da će u zatvor, nego da im samo prizna priču koju su već imali spremnu za Ulvija.

Naime, on je sjedio na klupi u parku i čekao Peggy jer joj se želio ispričati za napastovanje koje joj je priredio. Onda je djevojčica došla, ali se uplašila pa je htjela pobjeći. Ali Ulvi ju je uhvatio i tako jako stisnuo njena usta i nos da ne vrišti, dok se nije prestala micati.

Ako Ulvi sve to prizna, dobit će pizzu, drugi istražitelj je ponudio i čokoladu. A jedan istražitelj mu je čak, kako tvrdi današnji Ulvijev odvjetnik, za vrijeme saslušanja palcima bolno stiskao živčana čvorišta na leđima kako bi ga potakao na priznanje.

Gdje je onda tijelo?

Ulvi je i inače bio poznat da pripovijeda svakakve dogodovštine i niti njemu samom očito nije uvijek jasno, da li su istinite ili izmišljene. Zato je na koncu udovoljio istražiteljima i "priznao" zločin. Istražitelji su tada htjeli znati, što je učinio s tijelom ubijene djevojčice i najkasnije tada je svakom ozbiljnom istražitelju trebalo biti jasno kako ništa nije u redu s tim priznanjem.

Naime, Ulvi je istražiteljima ispričao čak tri priče što je učinio s tijelom. U prvoj, bacio ju je u duboku jamu nedaleko od Lichtenberga koja je odmah detaljno istražena. Naravno, tamo nisu pronašli ništa. Onda je priznao da mu je pomogao njegov otac i da je tijelo djevojčice on odvezao u prtljažniku svog automobila.

Opet, i Ulvijev otac se nemalo iznenadio optužbama policije, a kriminalistička obrada njegovog automobila opet nije otkrila ni traga nestale Peggy. Onda je "prijateljima" u policiji Ulvi priznao kako ga je na ubojstvo natjerao jedan poznanik. I taj poznanik je bio podjednako iznenađen optužbom, a nestala djevojčica opet nije pronađena.

Što je još gore, istražitelji su i druge svjedoke "natjerali" da potvrde priču po kojoj je Ulvi ubojica. Ključna svjedočanstva su bila Peggyevih školskih kolegica i kolega. Danas su to mladići i djevojke koji se jedva mogu sjetiti, što su stvarno vidjeli, a što su ih policajci natjerali da "vide".

"Nevažna" svjedočanstva

Mnogi od njih i danas svjedoče o strahu kojeg su osjećali pred istražiteljima, a tek mnogo kasnije su si dva učenika istog razreda međusobno priznali da su na koncu ispričali policiji istu priču - onu koju su istražitelji htjeli čuti.

Jer bilo je mnogo toga što policajci nipošto nisu htjeli čuti. Na primjer, da su neki od učenika vidjeli Peggy u Lichtenbergu i kasnije, oko tri sata poslije podne. To za policiju nije bilo moguće, jer se incident u parku dogodio ranije, oko dva sata i Peggy je onda već trebala biti mrtva. Isto tako, nije bio važan niti jedan crveni auto, vjerojatno Mercedes, možda stranih, čeških registarskih oznaka u kojeg je Peggy ušla. Možda s njenim romobilom, možda bez njega. Niti to nije bilo važno.

Mnogo važnije istražiteljima, a kasnije i sudu je bilo priznanje jednog bolesnika psihijatrijske bolnice u kojoj se liječio i Ulvi i koji je istražiteljima rekao kako mu se Ulvi povjerio i priznao ubojstvo. Zašto je taj bolesnik to učinio, to nitko ne zna jer je i on, šest godina kasnije i prije nego što je preminuo, priznao da je to bila laž.

Gotovo tri godine nakon nestanka Peggy Knobloch, koncem travnja 2004. , sud u Hofu je donio presudu po kojoj je Ulvi K. njen ubojica. Sud je tek dijelom prihvatio mišljenje psihijatra koji je Ulvija smatrao neuračunljivim za krivično djelo, nego ga je osudio na doživotno oduzimanje slobode i smještanje u psihijatrijsku bolnicu. Ali problem je što Peggy nikad nije pronađena, tako da su se vremenom počela gomilati stara pitanja i dvojbe oko vođenja ove istrage.

Slučaj još nije završen

Na žalbenom postupku koji je ovog tjedna počeo pred sudom u Bayreuthu Ulvi opet sjedi na optuženičkoj klupi, ali u međuvremenu gotovo nitko ne vjeruje kako je on ubojica. Čak i osoba koja ima najviše razloga mrziti počinitelja, Peggyina majka je demonstrativno otišla do Ulvija i pružila mu ruku.

Doduše, on nije shvatio što treba učiniti. U proteklih deset godina na psihijatriji je postao mirniji, mršaviji, ali još uvijek polako uči slova, a uči i čitati vrijeme na satu i shvatiti što to znači. Bio je iznenađen brojnom publikom i novinarima jer se ovaj slučaj pročuo u čitavoj Njemačkoj i djetinjasto uživa u pažnji koju izaziva.

Ali jedino čemu se nada jest da bude premješten na psihijatriju otvorenog tipa i da živi običnim životom, možda u društvu osoba sa sličnim poremećajima kakve i on ima. S druge strane, pravnici i kriminalisti u čitavoj zemlji jedva mogu shvatiti, što se to tada događalo u istrazi nestale djevojčice. Prošlo je već četrnaest godina, ali zapravo tek sudskom odlukom da Ulvi nije kriv i formalno se taj slučaj može proglasiti još uvijek otvorenim.