Tko u Europi uopće može platiti put u budućnost?

Papir na kojem je napisan program Europske unije Green New Deal ne košta mnogo, riječi - uključujući i planove trenutne predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen koštaju još manje. Već do 2050. bi EU trebao postati svijet budućnosti: klimatski neutralan, digitalan, tu je i umjetna inteligencija koja će promijeniti i našu svakodnevicu...

A to neće doći besplatno: članice EU-a bi trebale ulagati jedan bilijun eura - i to svake godine da bi u tom roku došle do tog cilja. To znači da se to sve više pretvara u znanstveno-političku fantaziju jer su blagajne prazne već i zbog korone, sve veće skupoće, sad i zbog rata u Ukrajini i potrebe da se napune arsenali, a onda dolazi i činjenica da su Europljani sve stariji i da nema dovoljno stručne radne snage.

Budućnost na kredit

Političari su i inače skloni trošiti više nego što im državna blagajna to dopušta, a za vrijeme pandemije i u mjerama potpore je u Bruxellesu odlučeno zatvoriti ne jedno, nego oba oka. Ali pravila za stabilnost državnog proračuna su opet na snazi, a ne samo da je tu stara granica od 3% državnog deficita, državni dug od najviše 60% BDP-a i 2% inflacije, nego je (pre)zaduženim članicama zone eura naložena godišnja kvota kojom će smanjiti svoj državni dug - iako će pojedine slučajeve deficita posebno razmatrati, jesu li opravdani i nužni.

Jer kako podsjeća i grčki ministar financija Kostis Hatzidakis, nisu toliki problem kazne i globe Bruxellesa zemljama koje troše previše, nego puko tržište kapitala: "To su financijska tržišta koje sile države na financijski razum. Tko to ignorira, onda će to bolno naučiti kao što smo to naučili mi u Grčkoj u prošlom desetljeću." Jer što je državna blagajna praznija, to su i kamate na kredite sve veće - sve do mjere da je Grčka stenjala plaćajući samo kamate dok dug uopće nije postajao manji. Tek kad je Atena svoju financijsku neovisnost prepustila EU-u, ESB-u i MMF-u, nekako se počela izvlačiti iz dužničke krize.

Kad se nema novaca, treba li zaboraviti na novu, svijetlu i klimatski neutralnu budućnost? Tea Jarc iz Europske udruge sindikata tvrdi da tako nešto nije tek luksuz, nego životno važna investicija. "A ako nismo spremni na takva ulaganja nego i dalje određujemo mjere štednje, onda Green New Deal očito nije prioritet."

Da je Green New Deal mrtav, tako nešto se u Europskoj uniji još nitko ne usuđuje reći. Dakle, postavlja se pitanje, odakle namaći taj novac i tu se ova ekološka tema veoma brzo pretvara u vruću političku razmiricu.

Novac "iz čarape"

Najprije je tu ideja mobilizirati kapital čitave Europske unije i ukloniti sve nacionalne granice u ulaganju. Jer EU jest gospodarski gigant s tržištem od 450 milijuna ljudi i proizvodom od 17 bilijuna eura: "To je doista sramota da mi u Europi još uvijek nemamo potpuno razvijeno zajedničko tržište kapitala" žali se poljska eurozastupnica i ekonomistica Danuta Hubner. "Tržište kapitala je dvostruko veće, a naše je rascjepkano i nedostaje likvidnosti."

U to pripada i PPP (Public-Private Partnership), dakle ulaganja privatnika u infrastrukturne projekte za što i u Bruxellesu postoji vrlo snažan lobi, već i zbog toga što se u pravilu pokazalo kako tu dobit odlazi privatnom investitoru, a rizik pada na državu ili komunu. Ali i među europskim političarima se "neće naći jedan jedini koji će biti protiv jedinstvenog europskog tržišta kapitala" ukazuje i europski povjerenik za gospodarstvo, Paolo Gentiloni. "Ali kad se sastanu ministri financija država članica, onda su i najmanji koraci u tom smjeru neviđeno teški. Jer svaka se država čvrsto drži svojih tradicija i pravila, na svom vlastitom tijelu za nadzor kapitalnih ulaganja i na vlastitim instrumentima štednje."

Nije "obveznica" nego je sad "instrument"

Kod potrage za novcem kojim bi se platio Green New Deal se opet čuju i želje za zajedničkim, europskim zaduženjem. Povjerenik za gospodarstvo zna kako je još od doba dužničke krize pojam "europskih obveznica" postao zabranjena tema, ali tvrdi kako se u mjerama pandemije tu stvorio novi naziv: "zajednički instrument za zajednički cilj". "Još prije pet godina se o tome nije moglo uopće niti raspravljati i u EU-u je to zvučalo kao ludost. Ali sad je moguće i nužno je da koristimo takve zajedničke instrumente za zajedničke ciljeve."

No bez obzira na kozmetičku promjenu termina, smisao je ostao isti: ulagat će se u jednoj zemlji, a plaćat će svi. U povelji Unije je prenošenje duga zabranjeno, a još uvijek su glasni protivnici članice koje vide kako će onda teret pasti najprije na njih. To nije samo Njemačka ili Nizozemska, nego i Austrija, Slovačka, Finska...

Neka plate bogatuni

Uvijek iznova se čuje i želja da takve izdatke najprije plate bogataši Europe. Julia Cage s pariške Science Po predlaže europski porez za super-bogate. "To moramo učiniti na europskoj razini jer onda ih neće biti toliko koji će zbog toga željeti napustiti EU. Naravno da mnogi to neće htjeti plaćati, ali ako bi to značilo gubitak europskog državljanstva, to bi izgledalo sigurno drugačije."

Profesorica ukazuje kako više istraživanja pokazuje da bogati mnogo više opterećuju okoliš i klimu nego siromašni: treba grijati sve te dvorce, tu su onda i automobili, jahte i privatni avioni... Bilo bi pravedno da onda oni i mnogo više plate za taj luksuz, već i zbog dojma da se za zaštitu klime najprije zalaže imućna, urbana elita - a to plaćaju svi.

No i to je poziv koji se uvijek iznova čuje od politički lijevo nastrojenih populista, ali staro je iskustvo kako će se lakše uzeti jedan euro od milijun ljudi, nego milijun eura od jedne osobe. I kod takvih ideja je daleko od sloge unutar Europske unije.

Dakle pitanje je još uvijek otvoreno: kako do 1.000.000.000.000 eura godišnje?