„Tvoje srce je jednostavno prestalo kucati“

Leden vjetar puše na Gradskom groblju u Branuschweigu. U jednom uglu velikoga groblja vidi se neobičan prizor. Šarene dječje vjetrenjače se okreću na snažnom vjetru, a oko jednog okrugloga kamena poredane su igračke: autići i plišane životinje. Pastorica Elke Rathert kleči i pali svijeću, koju brižno stavlja na zemlju. Već više godina ona skupa s jednom predstavnicom katoličke zajednice dva puta godišnje organizira ekumenski pogreb za djecu koja su umrla u ranoj fazi trudnoće. Ove nedjelje ona će na dva bogoslužja podsjetiti na tu djecu i tješiti njihove žalosne roditelje.

13. prosinca je "Worldwide Candle Lighting" kad širom svijeta roditelji i rodbina umrle djece u 19 sati pale po jednu svijeću za svako umrlo dijete i stavljaju u prozor. Tako nastaje svjetlosni val, kažu inicijatori, koji u 24 sata putuje oko svijeta. Za pastoricu Rathert je osobito važno u predbožićno vrijeme podsjetiti na tu djecu. „U to vrijeme bi roditelji inače išli u trgovine i kupovali poklone za svoju djecu. Ovako mogu barem za njih zapaliti svijeću.“

I na ovom mjestu na groblju vidi se po brojnim svijećama kako važno je roditeljima da imaju gdje zapaliti svijeću. Ovdje se u urnama zajedno pokapaju djeca koja su na svijet došla često teška manje od 500 grama. Do prije nekoliko godina to često nije bilo moguće. Sad diljem Njemačke nastaju takva područja na grobljima za takozvanu „zvjezdanu djecu“. Ovisno o saveznoj pokrajini roditelji su obvezni mrtvu djecu koja su teška od 500 do 1.000 grama pokopati pojedinačno.

Tuga i nakon 50 godina

Na groblju u Braunschweigu jedna majka je napisala pismo povodom trećeg dana rođenja i smrti svoga sina. „Morala sam te pustiti da odeš, tvoje srce je jednostavno prestalo kucati“, stoji na papiru ukrašenom srcima i bubamarama. „Moje srce je od tada slomljeno. Ništa više neće biti kao što je nekad bilo."

Pastorica Rathrt, koja kao dušobrižnica radi u bolnici Marienstift u Braunschweigu, godinama održava kontakt s brojnim roditeljima koji su tako izgubili djecu. „Tuga za izgubljenim djetetom se ne smanjuje", kaže ona. Osobito potresan je bio susret s jednom bakom koja je došla na pogreb svoga prerano umrlog unučeta. „Ona je bila tako zahvalna da je konačno nakon 50 godina mogla jednu ružu položiti za svoje dijete koje je tada izgubila.“

Tim važnije je pokazati razumijevanje za bol koju roditelji osjećaju zbog ranog gubitka takvog malog bića“, kaže Rathert. Roditelji često moraju slušati da je bolje što se to dogodilo ili da moraju biti zadovoljni što imaju zdravo dijete. „Takve rečenice su kao nož u sred srca.“

Stvoriti trajnu uspomenu

Koliko je važno senzibilno ophođenje s tom temom zna i pastorica Hanna Dallmeier iz Sievershausena. Ova evangelička teologinja, koja je i sama izgubila dijete u 12. tjednu trudnoće, redovito savjetuje babice koje su na izobrazbi. Kaže da je važno kod rođenja imati kameru ili napraviti otisak djetetove noge da roditelji imaju trajnu uspomenu. Osim toga dijete bi trebalo biti brižno umotano u lijep pokrivač, kaže ona.

Ako se čovjek ne suoči s tom situacijom može ga mučiti cijeli život“, kaže Dallmeier. Ona je morala tješiti ženu koja je prije 50 godina rodila kćer i nije ju nakon rođenja smjela vidjeti. Tek u starosti ona je ponovo otvorila to bolno poglavlje u svom životu i našla svoj mir.

S bliskim osobama podijeliti i veselje i tugu

Dallmeier smatra dvojbenim i uobičajeni savjet da se u prvih 12 tjedana ništa ne priča o trudnoći. Tako pogođeni roditelji ostanu prepušteni sebi samima. „Umjesto toga bi se moglo razmisliti s kim će čovjek podijeliti veselje zbog djeteta, ali i tugu u slučaju gubitka djeteta.“ Po navodima Saveza ginekologa svaka treća žena doživi spontani pobačaj prije 12. tjedna trudnoće.

Pastorica Dallmeier, čija kći Sophia bi u međuvremenu imala devet godina, svjesno se odlučila svojoj djeci, a u međuvremenu ih ima troje, pričati o izgubljenoj sestri. I pastorica Rathert savjetuje roditeljima da aktivno stvore sjećanje. Od 2013. je moguće primjerice i za spontano pobačenu djecu dobiti rodni list. „Time za roditelje, ali i za njihovu okolinu postaje moguće dokazati postojanje toga djeteta.“

U nedjelju će u Braunschweigu na bogoslužjima za roditelje koji su prerano izgubili djecu biti čitana imena djece čije obitelji će biti nazočne. Za svako dijete će biti upaljena svijeća. Pritom bol majke koja je izgubila 19-godišnjeg sina u prometnoj nesreći nije drukčija od boli majke koja je rodila mrtvo dijete, kaže Rathert. „U tuzi će one biti sjedinjene, a zajedništvo pruža utjehu.“

aj/epd