UN želi zaustaviti velike koncerne u "otimačini zemlje"

Odbor za svjetsku prehranu ovih dana u Rimu vijeća o novim smjernicama kojima bi trebao biti zaustavljen "land grabbing". "Land grabbing" - otimačina zemlje, to ne zvuči baš ugodno i "čisto". I upravo tako neugodno i egzistencijalno opasno lokalni poljoprivrednici u nerazvijenim zemljama doživljavaju kupovanje i unajmljivanje zemlje od strane velikih inozemnih firmi. Riječ je o zemlji za koju često nisu riješeni vlasnički odnosi, ukazuje Marita Wiggerthale iz humanitarne organizacije Oxfam. Nju obrađuju obitelji iz generacije u generaciju, ali nema odgovarajućih upisa u katastru, pa se događa da je od danas do sutra moraju napustiti.

Wiggertale kaže kako ima puno slučajeva u kojima se korisnička prava poljoprivrednika ingoriraju ili grubo krše, a posljedica je da preko noći izgube izvor zarade. Tako nastaju siromaštvo i glad. I to potpuno bez katastrofa, bez građanskog rata, bez loših žetvi.

Seljake nitko ništa ne pita

Oxfam je dokumentirao jedan ovakav slučaj "otimanja zemlje" u Ugandi. Tamo je 22.500 malih poljoprivrednika moralo napraviti mjesta za veliku plantažu borova i eukaliptusa. Jedan britanski investitor je sklopio ugovor s ugandskim vlastima bez da je pogođene seljake itko išta pitao, informirao ili obeštetio.

Njemačka ministrica poljoprivrede Ilse Aigner želi se na konferenciji u Rimu založiti za uvođenje smjernica koje bi spriječile agresivni "land grabbing". "Načelno se ne smiju privatne investicije u poljoprivredi sotonizirati, ali one se moraju tako urediti da i lokalno stanovništvo od njih profitira. To je glavni problem", kaže ona. Istovremeno ukazuje da ključnu ulogu u njegovom rješavanju igraju vlade zemalja u kojima on postoji. "Vlade moraju razviti svijest o tome da se investicije moraju iskoristiti kako bi se lokalna poljoprivreda razvijala, a ne da se lokalni seljaci protjeruju sa zemlje", kaže Aigner.

Nikakve koristi za lokalno stanovništvo

Humanitarna organizacija Oxfam je otkrila da u najmanjem broju slučajeva od investicija velikih koncerna profitira lokalno stanovništvo. "Ne stvaraju se nova radna mjesta, kao što se obećalo, ne ulaže se u onom opsegu kako je bilo najavljeno. Sve je puno praznih obećanja. Zemlja se dobija po niskoj cijeni, a da se zauzvrat ne mora dati ništa", upućuje Marita Wiggertale.

Nekoliko radnih mjesta je u većini slučajeva sve što regija dobija od ovakvih "dealova". Ako se na kupljenom zemljištu i proizvode prehrambene namirnice, onda - za izvoz. Zemlje poput Indije, Kine i Saudijske Arabije su si priskrbile velike poljoprivredne površine u Africi kako bi se osigurale za iduću krizu prehrambenih namirnica. Do tada se većina površina koristi u druge svrhe: drvnu industriju, uzgoj cvijeća ili bio-goriva.

Misliti dugoročno

Na konferenciji u Rimu se sudionici žele dogovoriti oko toga kako zaštititi prava lokalnih poljoprivrednika i vlasnika. U pitanje što će novi vlasnici saditi na površinama koje su kupili, svjetska zajednica se ne želi miješati, ali njemačka ministrica kaže da je za nju proizvodnja prehrambenih namirnica uvijek prvi izbor. Pri proizvodnji bio-goriva treba biti pažljiv, upozorava: "Mi smo prva zemlja koja je uvela certifikate za održivost, to nam je vrlo važno".

Službenih statistika o tome koliko površine su mali poljoprivrednici izgubili u "land grabbingu" nema. Oxfam, međutim procjenjuje da je od 2001. godine kocernima prodano i iznajmljeno do 227 milijuna hektara zemlje, što odgovara površini Velike Britanije.

Autor: Tilmann Kleinjung, Rim (dd)

Odg. ur.: N. Kreizer