Od koga će Hrvatska kupovati plin?

Energetska politika RH u sektoru ogrjevnog plina dosegnula je potkraj minule godine trenutak svojeg neprijeporno najvećeg pojednostavljenja. Ukratko rečeno, svedena je na grubu opreku između američkog i ruskog interesa i utjecaja.

Čiji će plin ubuduće kupovati Hrvatska, i hoće li proamerička gradnja terminala za ukapljeni plin na otoku Krku zaista superiorno nadvladati mogućnost priključka na planirani ruski plinovod na Balkanu – to su pitanja na koja bismo vrlo skoro trebali dobiti odgovor, ako već ne i neko sadržajno objašnjenje konačnog izbora.

Jer, teško je ipak ne uočiti da u javnom prostoru uporno izostaje uvjerljiva argumentacija odluke koja se nameće s pozicija državne vlasti i koja zasad daje osjetnu prednost Americi. Da nije tako, nego ma kako drukčije, vjerojatno bi se u čitavoj priči o tome već dalo bez problema locirati i sam – hrvatski interes.

Skupa podčinjenost bez jasnog opravdanja

Primjerice, istaknutu poziciju u dotičnom kontekstu zauzeli su nedavni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i ruskog veleposlanika u RH Anvara Azimova. Predsjednica je kritizirala izvršnu vlast – i ne samo aktualnu – zbog dugog čekanja na krčki terminal, bilo kopneni ili tzv. plutajući.

Azimov je pak otvoreno zapitao zbog čega Rusija nije poželjan partner Hrvatske, pa niti s jeftinijim plinom. Jedino tumačenje koje smo potom čuli jest da energetska sigurnost RH ima svoju cijenu, i da ona zbog toga ponekad mora biti i viša od puke tržišne cijene energenta.

Drugim riječima, RH će prihvatiti svojevrsno političko tutorstvo po nimalo povoljnoj tarifi. Neće biti ovisnosti o ruskom plinu, ali će se američki – ili arapskih partnera Amerike – plaćati skuplje. S izuzetkom pripadnosti Hrvatske NATO-paktu, nije rečeno kako je došlo do takvog svrstavanja.

Mane pristajanja na jed(i)no rješenje

Moguća objašnjenja i sugestije zatražili smo od dvojice eminentnih hrvatskih stručnjaka za pitanja petroenergetske politike i poslovanja, a one se uvijek tiču međunarodnih osnosa. Prvi od njih je Mirko Zelić, predsjednik Znanstvenog vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

„Točno je da ne vodimo dovoljno računa o vlastitom interesu“, kaže on, „već pristajemo na diktat koji nam sužava mogućnosti. LNG-terminal može biti dobra dodatna komponenta, ali ne dobar jedini temelj za strategiju hrvatske energetike u području plina. Štoviše, kao takav nam može postati veliki problem.“

„Znamo li nabavnu cijenu plina za Krk? Kome ćemo ga dalje prodavati? Što je tu sve naš račun? Kad smo diskutirali o tome? Tko su ti hrvatski stručnjaci koji odlučuju? Na što se uopće svodi hrvatska država uz takav tretman“, pita Zelić.

Neophodna uloga države-regulatora

Niz neugodnih pitanja zvuči otrežnjujuće, bar kao upozorenje prije srljanja u dubioznu energetsko-političku poantu. Mirko Zelić nadalje opominje da Hrvatska već neko vrijeme zanemaruje istraživanje vlastitih ugljikovodičnih potencijala: „Dugoročno takva pasivnost ima ogromnu cijenu, kao da se odričemo dijela suvereniteta. A ne postoji vlada koja ima energente i koja zanemaruje priliku da ih kontrolira. Možete li zamisliti američke privatne naftne kompanije kako idu protiv američkog državnog interesa? Ili ruske, da se kose s dobrobiti Ruske Federacije? Ne, jer se njihove državne vlasti postavljaju aktivno regulatorski prema tim najvažnijim resursima."

Neke od velikih država su svojedobno pokušale liberalizirati poslovanje s naftom i plinom, kako doznajemo, no vremenom su morale odustati. Naime, radikalni tržišni eksperiment pokazao se kobnim u ekonomskom i sigurnosnom pogledu.

Problem stagnirajuće domaće proizvodnje

„Više nemamo Inu u hrvatskim rukama“, rekao nam je akademik Zelić, „pa znači li to da ona sutra može prodavati hrvatski plin kome god poželi, radi puke cijene? To ne bi smjelo biti tako, i nigdje nije. Također, ne budimo ničiji podanici bez pokušaja da propitamo sve pozicije, i svoje mogućnosti.“

Ništa manje skeptičan prema hrvatskim službenim stajalištima danas nije niti naš drugi sugovornik Miljenko Šunić, počasni predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin. I on stavlja naglasak na problem stagnirajuće domaće proizvodnje, čime RH postaje sve osjetljivija. „Ranije smo energetsku sigurnost održavali proizvodnjom i skladištenjem plina. Kad bismo se ovaj čas odlučili da nastavimo s tom praksom, trebalo bi nam pet ili šest godina da dosegnemo zadovoljavajuću razinu, i to ako bismo odmah počeli. A uopće ne izgleda da hoćemo, iako bi to morao biti prvi korak u politici o kojoj govorimo, te onda sve drugo“, drži Šunić.

Tri uporišta umjesto jednog

„To drugo“, nastavlja on, „jesu i LNG-terminal i ruska cijev. Znači, terminal je dobra ideja, no samo ako nije jedina. Ruski plin koji navodi Azimov je također i prihvatljiv i neophodan, ukoliko ima konkurenciju i tako ne može biti predmet ucjene."

S takva tri uporišta, kako ih vidi Šunić, a od kojih je na prvome mjestu vlastita proizvodnja, Hrvatska bi osigurala svoju energetsku poziciju. Osim toga, pokazala bi da se ne odriče samostalnog promišljanja energetske politike, umjesto preuzimanja gotovih rješenja koja joj se naturaju sa strane.

Poznato je kako narod u istom smislu kaže da nije dobro držati sva jaja u jednoj košari. Hrvatska u ovom času, govoreći o energetici, previše polaže na isključiva rješenja, podržavajući ekonomske sukobe te izričitosti koje nisu njene. „Treba znati da nismo nikom dužni u toj mjeri, ali i da ovako to itekako možemo postati“, riječi su Miljenka Šunića.