Zašto Nijemci ne znaju stajati u redu?
29. ožujka 2019
Iako sad već skoro 30 godina živim u Njemačkoj, ima par stvari koje još uvijek ne razumijem. Mogu biti i udana za Nijemca, plaćati porez u Njemačkoj i odgajati svoju njemačko(-američku) djecu, ali mislim da u nekim stvarima još uvijek izbija na vidjelo moj američki mentalitet.
Na primjer kad se radi o području privatnosti oko mene i koliko će mi se nepoznati ljudi približiti: stojim u samoposluzi pred policom punom proizvoda i razmišljam, koji da odaberem. Odjednom se pojavi nečija ruka pred mojim licem koja uzima proizvod točno pred mojim nosom. Mnogi Nijemci to smatraju sasvim normalnim, ali ponekad mi je i dalje strano takvo ponašanje, pogotovo jer baš nikad nije popraćeno nekom riječi isprike.
Onda pomislim: „Pa to je stvarno nemoguće!" I najradije bih se okrenula, udarila neznanca po prstima, pogledala ga u oči i pitala: „Zar te roditelji nisu naučili kako se ponaša?" Ali onda se ugrizem za jezik, jer reći tako nešto – da, dobro: to bi stvarno bilo nepristojno.
Borba za kobasice
Ono što me također još uvijek smeta da mnogi ljudi u Njemačkoj – i mrzim to reći – djelomice imaju golemih poteškoća stvoriti nekakav red dok nešto čekaju. Kao da njihov mozak nije podešen da se postave u tu složenu formaciju – što je zapravo nevjerojatno kod nacije koja je poznata po svom inženjerskom umijeću. Koncept je u osnovi sasvim jednostavan: svatko stane iza onoga tko je tu došao prije njega. Ipak: čim se postave stupići s konopcem koji jasno pokazuju granice reda onda i tu odmah sve funkcionira s urednim čekanjem.
Ali jadni vi ako se s Nijemcima zateknete u kaotičnoj situaciji čekanja, bez stupića i crta – na primjer pred štandom s pečenim kobasicama na uličnoj proslavi. Svi su gladni i bio to muškarac ili žena, tu vlada borba na život ili smrt za njihovu kobasicu.
Često sam takvom prilikom stajala pred štandom i pristojno čekala dok dođe moj red. Pored mene su dolazili novi ljudi koji su naručivali što hoće i koji su se ponašali kao da tu čekaju već odavno i da su došli daleko prije mene dok je prodavač bio zaposlen s nekim drugim kupcem.
U međuvremenu sam naučila glasno proturječiti, ponekad i poviknuti: „Sad sam ja na redu!" Onda se često osjećam kao razmaženo derište koje vrišti nad učinjenom nepravdom. Ali izboriti se na čelo onih koji čekaju u Njemačkoj ponekad izgleda kao da je nacionalni sport i podjednako ide na živce koliko je i smiješno.
Možda malo istine?
Povrh toga su Nijemci najneposredniji ljudi koje znam. Često će ti reći što misle, bez mnogo – naravno, također zamornih – formula pristojnosti koje su same po sebi razumljive za mnoge čiji je materinski jezik engleski i koje služe da ublaže ono što je rečeno.
Isto tako, ne očekujte na primjer na nekoj rođendanskoj proslavi da će vas netko po drugi, pogotovo ne treći put pitati želite li komad kolača. Kod kuće u Sjedinjenim Državama su me naučili kako je pristojno prvi puta odbiti i tek kad vas domaćica pita „jesi li sigurna da ne želiš još jedan komadić", eventualno pristati. Ne, Nijemci će te u pravilu držati za riječ – što često može biti i veliko olakšanje.
Ako ne znaš što ćeš, pruži ruku
Naravno da sad uopćavam i nipošto svi Nijemci nisu isti. Ipak, imam mnogo dobrih prijatelja i poznanika koji su također primijetili sve što sam opisala. A evo još jednog općeg mjesta: Nijemci su svjetski prvaci u rukovanju. To će učiniti u svakoj prilici koja im se ukaže: naravno kod prvog susreta, ali i onda kad nekome čestitaju rođendan. I očito uvijek onda kad nisu sigurni što da inače čine.
Nedavno sam se zabavljala kad sam promatrala svoju malu trogodišnju nećakinju: nakon što se igrala s mojim desetogodišnjim blizancima došlo je vrijeme da se oproste. Nećakinja se inače uvijek igra s mojom kćeri i naravno da se onda zagrle na oproštaju. Ali sad nije bila sigurna, što da učini s mojim sinom. Točno sam mogla vidjeti na njenom malom licu tešku dilemu koja je muči: da ga zagrlim ili ne?
Na koncu je ispružila svoju malu ručicu i sasvim službeno su se rukovali za oproštaj. Morala sam se smijati jer je to bilo tako slatko, ali sam mislila: „To je toliko njemački!"