Zašto država ne štiti prijavitelje kriminala?

Bjelovarska novinarka Ivana Lekšić prije godinu dana prijavila je državi oveliku pronevjeru u radijskoj kući za koju je tada radila. Slučaj je izazvao veliki interes u čitavoj Hrvatskoj, naročito zato što se ticao raspodjele i potrošnje javnog novca iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Prema svemu izrečenom, riječ je bila o pozamašnoj inkriminaciji, koja je izgledala kao model kakav se vjerojatno primjenjuje i drugdje. Lekšić je pokazala, naime, da kontrole nad trošenjem novca praktički nema, dok su oficijelna pokrića bila uvelike samo fiktivna.

"Očekivala sam da će nakon mog istupa Državno odvjetništvo i Ministarstvo kulture, ili tko već, nastaviti preko svog službenog alata raditi na slučaju. No priča se okrenula, ispala puno tužnija i ružnija", govori danas Ivana Lekšić za DW, zaključujući kako je ona sama ispala jedini "alat", s krajnje ograničenim djelokrugom. Institucije su ostale pasivne, nukajući samu Lekšić da nastavi s javnim prokazivanjem medija u kojem tad, jasno, više nije bila. Ostavljena je do te mjere nezaštićenom da joj se činilo kako bi ona – a ne netko od odgovornih za kriminal – završila na sudu, samo da nije imala izuzetno čvrste dokaze o iznesenom svjedočenju.

Nema političke volje

Nije posebna tajna da su prijavitelji korupcije i drugih kriminalnih nepravilnosti, iliti "zviždači", kao što se posljednjih godina uvriježilo nazivati takve osobe, u Hrvatskoj sasvim nezaštićeni. U tom smislu je i grupa pravnika iz Osijeka, koju je inicirao ugledni liječnik Dražen Gorjanski, uputila vlastima nacrt prijedloga Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Njihova ideja, međutim, uopće nije naišla na razumijevanje i nedavno je zaustavljena pri vladi s prilično neuvjerljivim, ali zato svakako opstruktivnim tumačenjima. Za takav institucionalni iskorak očito se još "nije stekla politička volja".

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović rekla nam je tim povodom kako se zaštita medijski eksponiranih "zviždača" sada regulira Zakonom o radu. "Međutim, nije propisana prekršajna odgovornost poslodavca koji radniku, koji je podnio žalbu ili tužbu, ili je sudjelovao u postupku protiv poslodavca zbog povrede propisa ili zbog obraćanja nadležnim tijelima, unatoč tome otkaže ugovor o radu, držeći da se radi o opravdanom razlogu za otkaz", pojašnjava hrvatska pučka pravobraniteljica taj očito cinični mehanizam, dodajući kako bi propise trebalo unaprijediti, ali i osigurati njihovu adekvatnu provedbu.

Ali, vratimo se još na slučaj Ivane Lekšić, koji je zasigurno simptomatičan i čak filmski ilustrativan: ona se ljetos zatekla i u bjelovarskoj Policijskoj upravi, nakon iznenadnog poziva na obavijesni razgovor. "Nisam znala zbog čega me oni zovu, a ne državni odvjetnik. Došla sam, da bi me inače veoma ljubazni inspektor zapitao – što da on radi s tim", prisjeća se Lekšić, koja je još u čudu zbog takvog pristupa nadležnih tijela. I, ukratko, inspektor joj je povjerio kako su mu nešto ranije "odozgo" naložili da najprije pričeka s tim slučajem, dok ne prođu lokalni izbori u svibnju.

Gorka popularnost

Isti policajac iskreno joj je rekao što misli o njezinom zalaganju, nazivajući ga "borba s vjetrenjačama". Na tome je ostalo do danas, a većina dokaza o kriminalu mogla je već odavno biti uklonjena. Ivani Lekšić ostala je gorka popularnost, zbog koje još uvijek nije dobila nikakav novi posao, ni u novinarstvu niti drugdje. "Otvoreno mi govore da sam pretjerala, istupila prije vremena, a takve nitko ne želi u blizini. Ponekad se još neki kolege iz medija sjete toga, i to je to. Doduše, neki dan su na HTV-u rekli da im je žao što se nisam odazvala u emisiju. A ja im mogu samo poručiti da mi je žao što me uopće nisu zvali", rekla nam je Lekšić.

Na koncu, priupitali smo i nekolicinu građana, prolaznika u centru Zagreba, kako razmišljaju o problemu zaštite "zviždača" u Hrvatskoj. "Koliko ja vidim, radi se sve da se pošteni ljudi predomisle", izjavio je za DW Drago Novačić, "ako im padne na pamet da mogu nešto promijeniti. To jest, ne znam radi li se baš direktno tako, ali se u svakom slučaju pušta da stvari ostanu kakve su i bile. Pa se ljudi osjećaju budalasto". Novačić nam je priznao da ne zna što bi napravio kad bi se zatekao u prilici da i sam "zviždi", jer bi mu se prvo to moralo dogoditi, a tek bi onda znao kako bi postupio.

Lakše se pokriti ušima

Mladić koji nam se predstavio kao Lovro, mišljenja je da se ipak ne bi usudio izložiti rizicima koje nosi ta aktivnost. "Volio bih sad reći da bih to napravio, no čini mi se da bih se ipak pokrio ušima i čekao da prođe", rekao nam je uz smijeh, zatim dodajući da bi se valjda predomislio ako nakon svega ne bi mogao mirno spavati, a posrijedi bi bila neka pozamašna inkriminacija i nepravda. U tom slučaju, pak, vjerojatno bi radije razaslao anonimne dojave državnim tijelima i medijima, negoli se osobno javno izložio, upravo zato jer smatra da "zviždačka" aktivnost u Hrvatskoj nema efekta.

S druge strane, gospođa imenom Ankica, a na koju smo naišli potom, drži kako je nekog efekta u više slučajeva posljednjih godina ipak bilo, premda ni blizu onome što su trebali polučiti. Ona vjeruje da bi sistem morao poticati „sve nas da reagiramo na nepravdu“, a i za sebe vjeruje da ne bi mogla odšutjeti nešto važno, pa bi našla načina da istina dođe u javnost. Ipak, ni ona nije pristala na fotografiranje, ali s nešto zanimljivijim objašnjenjem od ostalih nam sugovornika: "Nemojte, možda se jednom i dogodi tako nešto, a onda je bolje da bar moje slike nema na internetu, da nisam poznata."