Zašto se u BiH radnici ne bune?

U svjetskim metropolama 1. svibnja, Međunarodni praznik rada, obilježen je masovnim prosvjedima radnika i drugih građana koji su tražili poboljšanje socijalnog statusa, poštivanje radničkih prava, veće plaće i bolje uvjete rada, dok je u centru Sarajeva, na jednoj od najprometnijih ulica glavnoga grada, „okrenuto" jagnje na ražnju.

Ovaj nesvakidašnji događaj izazvao je veliku pažnju prolaznika, posebno turista, i različite komentare na društvenim mrežama. Neki su se zgražavali nad ovim činom, a pojedini su primijetili da se slične scene mogu vidjeti i u drugim svjetskim metropolama.

Teško je animirati građane za proteste

I dok se u medijima i na društvenim mrežama pričalo o ražnju u centru Sarajeva, prosvjed nekoliko radnica Borca koje su ispred sjedišta Federalne vlade u glavnom bh. gradu tražile uvezivanje radnog staža kako bi konačno mogle otići u mirovinu, prošao je gotovo nezapaženo.

Mediji su zabilježili i da je u Sarajevu održana sjednica Glavnog odbora Saveza samostalnih sindikata BiH i da je predsjednik sindikata Ismet Bajramović, odgovarajući na pitanje zašto u glavnom gradu BiH nema radničkih prosvjeda, rekao kako je teško animirati građane i organizirati radnički skup u vrijeme produženog vikenda.

Prosvjedna šetnja u Banjaluci i simbolično okupljanje u Tuzli

No, ono što je bilo teško za jedan sindikat, nije za drugi. Savez sindikata Republike Srpske (RS) uspio je, prema vlastitim navodima, okupiti u Banjaluci oko 1.500 svojih članova. Oni su na prosvjednoj šetnji od Trga Krajine do parka Mladena Stojanovića tražili veće plaće i poštivanje radničkih prava. Pripremljen je i prvomajski grah, a vlasti su pozvane da se „opasulje".

Tridesetak građana okupilo se u Tuzli. „Iako su radnička prava sve ugroženija, malo je onih koji žele i smiju dići glas kako bi utjecali na bolji status radnika i bolje poslovno okruženje", kazao je dopisnik BH radija 1, izvještavajući o prvomajskoj atmosferi u tuzlanskoj regiji čije su tvornice nekad bile industrijski divovi, a danas uglavnom „zjape prazne".

Gdje je nestala radnička klasa?

Spomenut je primjer bivših radnika Tvornice transportnih uređaja (TTU) Tuzla. Suad Džafić je trideset godina radio u ovoj tvornici, a sada je na ulici bez ikakvih primanja. Za njega praznik rada ne postoji. „Postao sam invalid u firmi. Sada živim od pomoći, ako mi netko nešto da. I gladan sam. Da je Tito živ, nitko u ovoj zemlji ne bi bio gladan", kaže Džafić.

SaTitom je nestala i moć radničke klase na koju su narodi s ovih područja nekada bili vrlo ponosni. Izgubljeno u tranziciji, radništvo u BiH danas gotovo da i ne postoji, kaže sociolog Salih Fočo i dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu. „To što u BiH ni 1. svibnja nema masovnih radničkih protesta, ne znači da su radnici zadovoljni", kaže Fočo za Deutsche Welle.

Radništvo u BiH „umirovljeno"

„Radništva u BiH nema jer nema industrije koja ozbiljnije upošljava radnike. Većinom su to male firme, a radnička klasa je razdrobljena. Srednji sloj stanovništva je potpuno nestao, a oko 25 posto stanovništva je na donjoj granici siromaštva. Radništvo u BiH je umirovljeno i to je odgovor na pitanje zašto u BiH nema prosvjeda nezadovoljnih radnika", kaže profesor Fočo.

BiH je zemlja sa oko 3,5 milijuna stanovnika i, prema službenim statistikama, 749.500 zaposlenih, od kojih skoro svaki treći radi u javnoj upravi. Od radno sposobnog stanovništva je, prema podacima Agencije za statistiku BiH, nezaposleno oko 511.900 osoba. Prosječna neto plaća u ovoj zemlji iznosi nešto više od 400 eura.