Časna sestra i "njezine" prostitutke
29. veljače 2012Zapravo je to bila jedna vožnja taksijem u Bangkoku koja je Lei Ackermann otvorila oči kako je bezbroj žena koje se izrabljuje - i to ne samo u glavnom gradu Tajlanda. Vozač taksija je potpuno krivo shvatio njezino iznenađenje i ponudio joj nekog muškarca: "Sasvim mladog, sasvim jeftino, čitavu noć!" Od tada ova časna sestra, kako svjedoči u razgovoru za Deutsche Welle, vidi ovaj "užasan zločin" svugdje, u Aziji i Africi baš kao i u Europi: žene i djevojke koje se nude na prodaju - kao obična roba.
Ta vožnja taksijem se dogodila prije više od 30 godina i časna sestra je upravo proslavila svoj 75. rođendan. Ali još uvijek se uzbudi kad o tome govori. Ona je i danas, baš kao i tada, odlučna boriti se protiv ove nepravde i pomoći tim ženama da vode život u kojemu će same odlučivati o svojoj sudbini: "Bog nema drugih ruku osim naših", objašnjava ona.
"Vi sigurno nemate problema"
Tako je sestra Lea još 1985. počela obilaziti barove i bordele kenijskog lučkoga grada Mombase i počinjala razgovor riječima: "Ja želim pomoći ženama u nevolji, ali vi ste još mladi i zgodni. Vi sigurno nemate problema." Ali sve žene kojima se sestra obratila su čekale "mušterije", turiste iz Europe ili američke vojnike - i imale su gomilu problema.
Mnoge su se požalile časnoj sestri iz Njemačke kako se prema njima loše postupa, kako su izložene zarazama i kako - usprkos svemu, ostaju živjeti u bijedi. Sedamnaestogodišnja Katharina je bila izgladnjela kada se susrela sa sestrom Leom, a prostitucija je bila jedini način da zbrine svoga trogodišnjeg sina. Katharina je bila prva za koju se časna sestra pobrinula, osigurala joj je mjesto u školi i skrb za njezinog sina.
Vrlo brzo joj se za pomoć obratilo još mnogo žena. Časna sestra je doduše imala podršku Misionarskih sestara Majke Božje u Africi, ali je svima njima nedostajao novac za rad. Zato je sjela i napisala stotinu pisama prijateljima i poznanicima u Njemačkoj - i gotovo svi su poslali novac. Neki su čak došli i osobno kako bi pomogli u radu. Tako je osnovan Solwodi - ime zvuči afrički ali je kratica od engleske parole Solidarity with Women in Distress, Solidarnost sa ženama u nevolji. No, ovakva solidarnost nije baš bila dobrodošla tadašnjoj vladi Kenije koja je željela turiste - i nije željela pitanja o prostituciji. Časna sestra Lea je morala napustiti zemlju, ali Solwodi i dalje djeluje u toj zemlji. Sada već ima deset savjetovališta i vlastitu organizaciju koja se skrbi za kćeri pogođenih žena.
"Razvojna pomoć" muža u Tajlandu
Kad se koncem 1980. vratila u Njemačku, ovdje se svom snagom bacila na prosvjećivanje: držala je predavanja, posjećivala kongrese, objavljivala članke i knjige. Onda se još malo govorilo, zašto muškarci tako rado odlaze u neke zemlje, sjeća se časna sestra. Tako je jedna slušateljica njezinog predavanja bila potpuno iznenađena: "Što? Moj muž svake godine putuje u Tajland i onda mi govori kako pomaže u razvojnim programima!"
No, ono što je vidjela u Aziji i Africi, časnoj sestri je otvorilo oči i za ono što se događa u samoj Njemačkoj. Osobito strankinje se dovodi u zemlju i besramno iskorištava. Tako su i neke agencije za bračno posredovanje sasvim otvoreno nudile žene "na probu na četiri tjedna" i jamčile "pravo povrata" ako se muškarcu ne dopadne što je dobio. Onda je došao jedan vapaj u pomoć iz Düsseldorfa: jedna mlada Kenijanka je pronađena polumrtva u parku.
Sedamnaestogodišnja djevojka se pokušala ubiti i kad se oporavila, ispričala je časnoj sestri svoju priču. Još dok joj je bilo trinaest godina neki su ljudi rekli njezinim roditeljima kako bi u Njemačkoj mogla zaraditi velik novac kao foto-model i ujedno ići u dobru školu. Umjesto toga, morala je godinama biti prostitutka u luksuznim hotelima Europe.
Ne treba tražiti daleko da bi se pomoglo
Uz pomoć mnogih, Lea Ackermann je i toj mladoj Kenijanki pronašla smještaj, mjesto u školi i psihoterapijsku njegu pa je tako došlo do toga da bude osnovan i Solwodi Njemačka: "Danas tu rade 52 visoko motivirane suradnice u 15 savjetovališta." Ženske žrtve nasilja nalaze smještaj u sedam stanova, mnogim ženama se pomaže godinama. "Prošle godine me ta prva Kenijanka posjetila. Danas joj ide dobro", zadovoljno svjedoči časna sestra.
Koliko je žena ukupno potražilo pomoć u savjetovalištima Solwodi? Lea Ackermann ne zna odgovor, ali svakako je riječ o desecima tisuća žena i djevojaka. Samo prošle godine je u savjetovališta koja je ona osnovala došlo novih 1.770 djevojaka. Sjedište Solwodi Njemačka je u malenom mjestašcu Boppard-Hirzenach na Rajni.
U tamošnjem baroknom župnom dvoru i samostanu živi i časna sestra Lea, a s paterom palotinskog reda i profesorom Fritzom Kösterom u dvor su primili i četvero djece na skrb za koju se njihova majka nije mogla brinuti jer je sama još bila na školovanju. Jedan ured je preuređen u dječju sobu, a dječja graja je odjekivala samostanom - prilično neuobičajen oblik života za jednog patera i časnu sestru. "To je bila teška, ali i zadaća koja je donijela mnogo radosti", pripovijeda časna sestra i hvali se: "Moja štićenica sad studira pravo."
Robovi iz istočne Europe
Iz slikovitog Bopparda časna sestra uvijek iznova odlazi na nove zadatke kako bi ukazala na nasilje prema mladim ženama i našla podršku za svoj rad. Svaku priliku koristi i da bi ljudima otvorila oči za nevolju tih žena. Tako smo je pratili dok joj je poslovođa jedne njemačke robne kuće u Koblenzu poklonio posteljinu za jednu ženu i njezinu djecu koja su nastala u braku sklopljenom iz prinude.
I pred robnom kućom je časna sestra ispričala priču o Mariji - ime je izmišljeno, ali njezina sudbina je gorka istina: Ona je došla u Njemačku iz Litve iz siromašne obitelji. Odazvala se oglasu u novinama koji joj je obećavao tri mjeseca posla u inozemstvu i zaradu koja bi bila dovoljna i za lijekove njezinom bolesnom ocu i za osiguranje vlastite egzistencije.
Ali kad je došla, pala je u ruke svodnika koji su je tako brutalno tukli, silovali i nadzirali da se više nije usudila pružiti nikakav otpor. Svodnici su ubirali novac, a Marija je godinama morala raditi kao prostitutka. Mnoge muškarce koji su joj dolazili molila je za pomoć, ali nitko se nije odazvao. Tek nakon godina patnji je uz pomoć jednog policajca došla u sklonište Solwodija.
"Spašava me moj bijes!"
Na pitanje, kako izdrži toliko patnje i bijede, časna sestra Lea Ackermann priznaje: "Spašava me moj bijes!" Osim toga, tješi je iskustvo kako je organizacija koju je osnovala, doista pomogla mnogim ženama. I Marija se spasila: nastupila je kao svjedokinja pred sudom u postupku protiv njezinih svodnika i po prvi puta se osjetila snažnom. Danas ona sama odlučuje o svom životu, ima stalno radno mjesto i živi u dobrom odnosu s partnerom.
Kada takve priče govori muškarcima, časnoj sestri neki od njih priznaju kako se moraju sramiti zbog takvih stvari. Ali na pitanje, ima li o muškarcima loše mišljenje, časna sestra odlučno niječe: doduše, bez bezosjećajnih "mušterija" ne bi bilo niti spolnog iskorištavanja. Zato ona zahtijeva i promjenu zakonodavstva u Njemačkoj. Nije glavni problem, je li prostitucija dozvoljena ili zabranjena. Mnogo je bolji model Švedske gdje je kažnjivo koristiti takve usluge. "Time neće nestati ove nesreće", realno ocjenjuje, ali se barem može time dati jasna poruka ženama koje se izrabljuje.
Što još želi?
Lea Ackermann je, kako priča, došla u samostan na razgovor o stupanju u red nakon što je plesala čitavu noć i u plesnoj haljini. Tada, prije 52 godine je njezin otac "poludio" kada je čuo da je njegova kćer napustila radno mjesto u banci i želi u samostan. Ali kasnije joj je i on pomagao - i mnogi drugi muškarci. Dobila je brojna priznanja od političara, udruga, teologa, ali i iz policije s kojom dobro surađuje.
Ova časna sestra je već bila proglašena "Ženom Europe" i dobila je brojne nagrade. Njemačko odličje Velikog križa za zasluge koje joj predsjednik pokrajinske vlade Kurt Beck ove srijede predaje po nalogu njemačkog predsjednika ona smatra znakom kako je i politika shvatila nepravilnosti protiv kojih se ona bori i zapravo je već drugi Križ koji prima. Već 1996. je dobila Križ za zasluge 1. klase, a nagrađena je i odličjima pokrajina Rheinland-Pfalz i Bavarske. Na pitanje, što još želi, 75-godišnjakinja odgovara kako joj je "najveća želja još pronaći poslovotkinju koja bi mogla preuzeti osnovne zadaće Solwodija".
Danas posla ima u Rumunjskoj, Bugarskoj...
Ali, ona sama ni ne pomišlja na mirovinu. Želi i dalje sudjelovati u projektima, u Njemačkoj, Keniji i Ruandi gdje je pet godina radila kao učiteljica i gdje je nakon počinjenog genocida 1994. osnovala projekt podrške tamošnjim udovicama i siročadi. Od 2010. postoji i jedno savjetovalište i dom u Rumunjskoj. Upravo ta zemlja Europske unije i susjedna Bugarska su danas zemlje u kojima se Solwodi brine za najviše žena.
Piše i svoju sljedeću knjigu. Naslov joj treba biti "Naš župnik je žena" - i time očito ova časna sestra opet prelazi granice službenog nauka njezine katoličke crkve. Osjeća li se još dobro u njoj? "Osjećam se u Katoličkoj crkvi sasvim nužno, jer se tu mnogo toga mora promijeniti", odgovara sa smiješkom. Ali za početak, tu su sljedeća putovanja: u travnju putuje u Keniju kako bi i na sjeveru te zemlje pokrenula nove projekte. Naravno da i osobno želi biti prisutna.
Autori: Andrea Grunau / Anđelko Šubić
Odg. urednik: Anto Janković