U Srebrenici mu '93. nisi dali otići, a 2010. su ga otjerali

Početkom ožujka 1993. godine rat uvelike bjesni u Bosni i Hercegovini. Kolone izbjeglica iz Cerske i Konjević Polja stižu u Srebrenicu bježeći pred ofenzivom srpskih snaga. U Srebrenici je već bilo oko 30.000 izbjeglica iz cijelog Podrinja.

Želeći se osobno uvjeriti u stanje na terenu, zapovjednik Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon, potaknut izvještajima o kritičnom stanju u prenaseljenom gradu, odlučio je 11. ožujka 1993. doći i u Srebrenicu, nakon što je bio u Cerskoj i Konjević Polju koje su srpske snage zauzele odmah po njegovom odlasku. Poslije sastanka s predstavnicima vojne i civilne vlasti general Morillon je želio otići iz Srebrenice, ali ga je u tome spriječilo okupljeno mnoštvo, mahom žene i djeca ispred zgrade pošte u kojoj je sastanak održan.

Prisjećajući se tih dana Hamdija Fejzić, u to vrijeme ratni predsjednik Izvršnog odbora općine, a danas zamjenik načelnika općine Srebrenica, za DW priča da je general Morillon u Srebrenicu došao zaobilaznim, šumskim putem preko Zalazja, jer su mu Srbi u Bratuncu rekli da je Žuti most na glavnom putu u grad srušen. „Dok smo razgovarali s njim imao sam dojam kao da se pita zašto smo još tu. Da ne trebamo biti u Srebrenici. Bili smo sumnjičavi prema njemu zbog pada Cerske i Konjević Polja koji je uslijedio odmah po njegovom odlasku iz tih mjesta, nekoliko dana ranije“, kaže Fejzić.

Zaustavljanje Morillona bilo spontana akcija

Fatima Husejnović je bila osnivačica i predsjednica ratnog Aktiva žena u Srebrenici. Ona se za DW prisjeća kako je Srebrenica bila u beznadnoj situaciji: „Nismo imali vode, struje, ni hrane. Svakodnevno smo bili granatirani iz Srbije, ljudi su umirali." Kaže da je tog dana imala jaku glavobolju i pošla je do bolnice. „Ali kada sam čula da je Morillon u Srebrenici, morala sam nešto učiniti. Pred poštom je stajao parkiran transporter. Na um mi je pala ideja da generalu ne damo otići iz grada i da nas tako UN zaštiti. A glavobolja je odmah prestala“, kaže Fatima i nastavlja priču o tome kako je „zarobila“ generala.

U blizini je stanovala jedna članica Aktiva žena, utrčala je u njezinu zgradu i rekla da „hitno iz toga kvarta mobilizira sve žene i djecu", da dođu pred poštu i stanu ispred transportera, priča Fatima.

Govorila je djeci, koja su bila ispred zgrada, da idu od stana do stana i svim ženama i djeci kažu da moraju ići pred poštu gdje se nalazio generalov transporter. Otišla je, kaže, i do škole u koju su pristizale umorne i gladne izbjeglice iz Konjević Polja i Cerske. „Na brzinu sam im rekla da, ako mogu, da žene i djeca trebaju ići pred poštu jer moramo zarobiti Morillona. Muškarci su odmah rekli da oni ostaju tu da čuvaju ono što su donijeli sa sobom, a žene i djeca da idu pred poštu." Fatima kaže kako se za pola sata okupilo nekoliko tisuća žena s malom djecom i nešto muškaraca.

„Spasi nas, umiremo!"

„Otišla sam kući, nedaleko od pošte i na papiru ispisala transparente sa tekstom: 'Spasi nas, umiremo!', i slično. Vratila sam se pred poštu, a Morillon je u međuvremenu izašao sa sastanka. Na brzinu smo podijelile transparente, a parole mu je preveo prevodilac." Gledao je, slušao što uzvikuju te sišao s transportera i vratio se u poštu, sjeća se Fatima koja je zatim krenula za njim. Tu ju je u predvorju dočekao Hamdija Fejzić koji joj je rekao da je „dobro da si tu, ponovo ćemo održati sastanak s Morillonom i ti mu trebaš postaviti neke uvjete".

Fatima dalje priča da je u dvorani za sastanke vladao muk i nitko ništa nije govorio. Njoj su se usta osušila, nestalo joj glasa i jedva je iznijela uvjete kojima su tražili „obustavu vatre na Srebrenicu, evakuaciju teško bolesnih i ranjenih kojih je bila puna bolnica, zatim zračni koridor za Srebrenicu i dostavu hrane i lijekova."

Fatima napominje da je sastanak kratko trajao, „i kad smo izašli iz dvorane, Morillon mi je rekao da sada treba ići u Sarajevo da svojim pretpostavljenima mora podnijeti izvještaj. Ja sam mu rekla da izvještaj može podnijeti odavde iz pošte, pokazavši mu rukom vrata radio stanice dva metra od nas, a on mora ostati u Srebrenici dok ne ispuni sve zahtjeve koje sam iznijela."

Poručio da je „Srebrenica pod zaštitom UN-a"

Nakon tog sastanka Morillon je odlučio ostati i onda je uslijedio poznati govor s prozora pošte, u kojem je obećao da je „Srebrenica pod zaštitom UN-a“. „Jedne večeri je pokušao pobjeći na sporedni izlaz, ali su ga žene spriječile, jer je Aktiv žena u međuvremenu organizirao danonoćnu stražu ispred pošte“, priča Fatima i dodaje da je ostao dva tjedna i više nije pokušavao pobjeći.

„Kad smo se uvjerili da neće bježati, išao je i na teren. Ali Srebrenica je bez obzira na njegovu nazočnost i dalje granatirana, pa i pošta u kojoj je boravio sa svojom ekipom. Išao je na Jezero Perućac i uvjerio se da Srebrenicu granatiraju iz Srbije. Poslije je išao u Beograd na sastanak s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i vratio se, nakon čega je prestalo bombardiranje iz Srbije. Djeca su ga dočekala s transparentima zahvalnice. Htjeli smo mu pokloniti cvijeće, ali nije bilo ničeg jer je narod i od toga spremao hranu. Nacrtali smo cvijeće na papiru i poklonili mu", prisjeća se detaljno Fatima Husejnović.

Dok je Morillon boravio u Srebrenici, počeli su dolaziti konvoji s hranom. Stigli su i predstavnici nekoliko međunarodnih organizacija. Došli su UNHCR, Međunarodni crveni križ, Liječnici bez granica. Ranjeni i teško bolesni su evakuirani u Tuzlu.

Nešto više od dvije godine nakon Morillonovog odlaska iz Srebrenice uslijedio je egzodus i genocid.

Propuštena prilika da se doznaju detalji ratnih igara

17 godina kasnije, 2010. godine kao umirovljenik dolazi u Srebrenicu da bi se u Memorijalnom centru Potočari poklonio žrtvama i, kako je kazao, ispričao za ono što se dogodilo 27 mjeseci poslije njegovog odlaska. Žene iz više udruženja žrtava genocida su prema njemu bile vrlo radikalne uzvikujući da je nepoželjan u Potočarima i doslovce je otjeran iz Srebrenice.

Morillon je pokušavao reći kako je sada u mirovini, da može reći neke stvari koje nije mogao dok je bio aktivan vojnik, ali žene mu nisu dale doći do riječi i otjerale ga.

„Mene je prepoznao", kaže Fatima Husejnović. „Molila sam ga da održimo sastanak na kojem bi on govorio. U jednom momentu je izgubio ravnotežu i pridržao se za mene imala sam osjećaj da će pasti. Zbog negodovanja, čak i uvreda od pojedinih žena, sjeo je u auto i otišao. Žao mi je što se to tako dogodilo, jer vjerujem da je to bila šansa da mnogo štošta doznamo o ratnim igrama u Srebrenici i oko nje o kojima se i danas, 30 godina kasnije, puno nagađa", rekla je za DW Fatima Husejnović.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu