Kuba i SAD: Ljubav-mržnja
20. juli 2020
Barack Obama je najavio političko proljeće sa Kubom. Prvi afro-američki predsjednik SAD-a je govorio o "novom početku nakon desetljeća nepovjerenja" i ublažio ograničenja za putovanja za Kubance u egzilu i propise o slanju novca.
Na Američkom samitu 2015. godine organiziran je prvi direktni razgovor između dva šefa države. Obama je donio odluku o skidanju Kube sa liste terorističkih zemalja, ponovo uspostavio diplomatske odnose, i čak ponovo otvorio američku ambasadu u Havani. U martu 2016. godine Obama je boravio u trodnevnoj posjeti Havani, kubanski predsjednik Raul Kastro je kao naredni korak tražio potpuno ukidanje američkog embarga. No do toga nije došlo.
Naprotiv: 08. novembra 2016. godine, dvije sedmice prije nego što je u 90. godini preminuo bivši kubanski predsjednik Fidel Kastro, na predjsedničkim izborima u Americi pobjedu je odnio Donald Trump i vratio sat unatrag. Kuba je ponovo na listi “terorističkih zemalja”, SAD otežavaju tzv. “remesas”, slanje novca Kubanaca, koji žive u inozemstvu, njihovim familijama u zemlji ili sprečavaju dostavu lijekova, koji su upravo u doba korone od životne važnosti.
Prije 60 godina embargo se odnosio “samo” na šećer. Tadašnji američki predsjednik Dwight D. Eisenhower je umanjio uvoz najvažnijeg izvoznog proizvoda Kube i savjetovao američkim građanima da ne putuju na Kubu. 03. januara 1961. godine SAD su u potpunosti prekinule diplomatske veze sa Kubom.
Katastrofa u Zaljevu svinja
Washington je bio ubijeđen da će embargom Fidela Kastra i njegove revolucionare sljedbenike za kratko vrijeme prisliti da pokleknu. Ipak ta prognoza se pokazala pogrešnom. Eisenhowerov nasljednik John F. Kennedy je kratko nakon stupanja na dužnost upao u katastrofu u Zaljevu svinja. 17. aprila 1961. godine je grupa plaćenika, koju su činili Kubanci u egzilu, pokušala uz pomoć američke tajne službe CIA srušiti Kastra. Kubanska revolucionarna armija je odbila ovu diletantski pripremljenu invaziju.
Godinu poslije, 24. marta 1962. godine, Kennedy je nametnuo potpuni ekonomski embargo Kubi. Konflikt sa Sovjetskim savezom se u tom trenutku zaoštrio, svijet se zbog Kubanske krize nalazio na rubu nukleranog trećeg svjetskog rata.
Carter unio pomak
Narednih 15 godina je. kada je riječ o embargu bilo mirno. Tek 1977. godine je Jimmy Carter unio pomak u odnosima između SAD-a i Kube. On je popustio pravila o putovanjima i otvorio u Havani tzv. interesno predstavništvo. I Kuba je izabrala taj pojam i otvorila ured u Washingtonu.
Demokrata Carter je još uvijek bio predsjednik kada su hiljade Kubanaca zauzele peruansku ambasadu u Havani. Fidel Kastro je dozvolio izlazak iz zemlje. Od aprila do oktobra 1980. godine 125 000 Kubanaca je pobjeglo na Floridu – u prepunjenim brodovima i potpuno legalno. Najveći masovni bijeg sa Kube u istoriju je ušao kao Egzodus iz Mariela, jer su brodovi polazili iz luke Mariel u blizini glavnog grada.
Kubanski problemi tokom "posebnog perioda"
Desetljeće kasnije su se okolnosti temeljito promijenile: Željezna zavjesa je pala, Hladni rat je okončan, kubanska sila zaštitnica Sovjetski savez se raspao. Kuba je patila tokom tzv. “posebnog perioda”. Nestanci električne energije su bili sve učestaliji, fabrike zatvorene, nestašice u opskrbi su bile na dnevnom redu. Kubanska privreda se između 1989. i 1992. godine smanjila za polovinu. Georg Bush, nasljednik Ronalda Reagana, je osjetio šansu da konačno uništi Kubu. Američki Kongres je 1992. godine usvojio “Cuban Democracy Act”. Na osnovu njega američke tvrtke u trećim zemljama više nisu smjele poslovati sa Kubom, većina čarter letova između Havane i Miamija je bila zabranjena. Bush je smio također ukinuti pomoć država koje surađuju a Kubom. Ipak: pisma su se i dalje smjela slati na Kubu, a ni telefoniranje nije bilo problem.
Kriza "Balsero"
Godinu kasnije Generalna skupština UN-a je sa 88 glasova za i 57 suzdržanih zatražila od Sjedinjenih Država da konačno ukinu embargo. Protiv su bila četiri glasa, jedan naravno Washingtona.
Zbog toga jer su hiljade Kubanaca 1994. godine izašle na ulice demonstrirati protiv teških životnih uvjeta, Kastro je ponovo popustio ventil i dozvolio masovno iseljavanje kako bi umirio stanje. 33 000 Kubanaca je pobjeglo na splavovima koje su sami izgradili. Na španjolskom se oni zovu "balsas" zbog toga je ovaj egzodus poznat kao Kriza "Balsero".
Washington je nakon toga pristao na izdavanje 20 000 viza godišnje kubanskim iseljenicima.
Clinton je potpisao Helms-Burton-Act
Američki predsjednik Bill Clinton je zapravo želio umanjiti, a ne pooštriti embargo i najavio je da će uložiti veto na Helms-Burton Zakon koji je Kongres upravo usvojio. Ipak onda je Kuba oborila dva američka civilna zrakoplova sa četiri Kubanca, koji žive u egzilu, i Clinton je potpisao Zakon 1996. godine.
Clintonov nasljednik George W. Bush je 2004. godine ponovo pooštrio ograničenja na putovanje: Kubanci, koji žive u SAD-u, ili američki građani kubanskog porijekla su svoje rođake smjeli posjećivati još samo svake tri godine umjesto jednom godišnje kao što je to bio slučaj do tada.
Godine 2008. je vođa revolucije Fidel Kastro nemoćan i iscrpljen podnio ostavku na mjesto predsjednika prepustivši to mjesto svom bratu Raulu. Ujedinjeni narodi su ponovo glasali za ukidanje embarga. Sada su samo još tri zemlje bile protiv: među njima ponovo SAD, koje je glasanje međutim slabo impresioniralo. U konačnici ova odluka nije bila obavezujuća.
Kada su Raul Kastro i Barack Obama sedam godina kasnije, 20. jula 2015. godine, najavili ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa između Kube i SAD-a, oba šefa države su probudila velike nade. Postepeno približavanje koje je uslijedilo slovilo je kao jedno od najvećih dostignuća Obamine ere. Ipak za vrijeme predsjednika Trumpa ovaj razvoj situacije se naglo završio nametanjem novih sankcija.