Reparacija za kolonijalne zločine?

Više od 100 godina nakon zločina njemačkih kolonijalnih vlasti u današnjoj Namibiji, savezna vlada je 28. maja priznala zločine počinjene nad etničkim skupinama Herero i Nama i nazvala ih genocidom.

- Pročitajte i ovo:  Njemačka nakon više od stoljeća priznala genocid

Sada se postavlja pitanje kakva bi odšteta ili kompenzacija za žrtve i njihove porodice bila primjerena? I da li bi Njemačka, svojim pristupom u Namibiji, mogla ukazati na novi put - bez uobičajenog potiskivanja prošlosti svojstvenog za stare evropske kolonijalne sile?

"Mislim da bismo trebali biti vrlo oprezni kada govorimo o reparacijama", kaže za DW istoričarka Olivette Otele, koja na Univerzitetu u Bristolu istražuje kolonijalnu prošlost Francuske i Velike Britanije. Bilo bi bolje govoriti o "ponovnom uspostavljanju pravde", dodaje. Njeno imenovanje  za prvu profesoricu istorije crne boje kože u ovoj zemlji našlo se na mnogim naslovnicama.

Kada su u pitanju reparacije, Otele ne misli na jednokratne isplate, već na mjere suočavanja s traumama prošlosti i pokušaj da se to kompenzuje u nekom drugom obliku. Možda bi se moglo nešto učiniti za obrazovanje ili zdravstvo u bivšim koloniziranim zemljama. Ali, prije svega "trebali bismo razmišljati dugoročno. Ne samo dati novac i vjerovati da naša odgovornost time završava."

Pogled na političku raspravu o ovom pitanju u Evropi pokazuje koliko su bivše kolonijalne zemlje još uvijek udaljene od takvih konstruktivnih pristupa.

Belgija i Kongo

Belgija je vladala današnjim Kongom tako brutalno da su druge kolonijalne sile tog doba bile zgrožene. Početkom 20. vijeka, milioni stanovnika Konga ubijeni su i unakaženi pod vladavinom kralja Leopolda II. Tek je 2020. godine, 60 godina nakon nezavisnosti Konga, belgijski kralj Filip (Philippe) poslao pismo vladi u Kinšasi izražavajući svoje „najdublje žaljenje zbog povreda u prošlosti". U međuvremenu je bilo kritika na račun nekih bogatih porodica u Belgiji, koje su se obogatile uglavnom eksploatacijom Konga.

Italija i sjeverna Afrika

Italija se službeno izvinila za svoje kolonijalne zločine u sjevernoj Africi, do kojih je došlo u prvoj polovini 20. stoljeća. Kada je tadašnji premijer Silvio Berlusconi posjetio Libiju 2008. godine. dogovorio se s tadašnjim libijskim predsjednikom Muammarom el Gadafijem da plati četiri milijarde eura za infrastrukturne projekte.

Međutim, to je više bio uzajamni deal nego reparacija, jer je Libija zauzvrat obećala izvoziti više sirove nafte u Italiju i spriječiti izbjeglice da se Sredoyemnim morem prebacuju u Italiju.

Portugal i trgovina robljem

Portugalski mornari bili su pioniri u transatlantskoj trgovini robljem. Mnogi Portugalci i dalje se ponose smionošću tadašnjih pomoraca i zatvaraju oči pred njihovom brutalnošću. Portugal je jako dugo držao svoja okupirana područja: Angola je oslobođena tek 1975. godine.

Tek sada, 500 godina kasnije, treba se podići prvi spomenik žrtvama kolonijalizma. Rasprava o prošlosti i dalje dijeli zemlju.

Holandija i jugoistočna Azija

Holandija je 2020. godine prvi put isplatila odštetu žrtvama kolonijalnog nasilja koje su počinile holandske trupe u Indoneziji. Međutim, radi se samo o malim iznosima direktnim potomcima žrtava.

Holandija generalno odbija da plati odštetu. Vlada se u međuvremenu izvinila za nasilje koje su njene trupe počinile u Indoneziji, posebno 1940-ih. U to vrijeme, hiljade indonežanskih muškaraca ubijeno je u takozvanom "antiegerilskom ratu". U martu ove godine kralj Willem Alexander službeno je izrazio svoje žaljenje.

Francuska i "neporecivi akti nasilja"

Tokom posjete Africi 2017. godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je na pomirenje između bivših kolonijalnih sila i koloniziranih zemalja. Odbio je davanje reparacija u novcu. U televizijskom intervjuu rekao je da je "smiješno" kada bi Francuska "plaćala kompenzaciju" za kolonijalno doba.

- Pročitajte i ovo: 1914.-1918.: Zanemarena patnja Afrike

U isto vrijeme, nasilje koje su počinile evropske kolonijalne sile nazvao je „neporecivim". Francuska je 2001. godine donijela istorijski zakon kojim je trgovina robovima klasificirana kao „zločin protiv čovječnosti". Oko rata za nezavisnost u Alžiru, s druge strane, i dalje su različita mišljenja koja izazivaju podjele u francuskoj politici.

"Po pitanju kompenzacijske pravde, rasprava je potpuno u ćorsokaku", napominje istoričarka Otele. Francuska po tom pitanju još nije ništa uradila. Neki ljudi su smatrali da bi vraćanje umjetničkih djela mogao biti oblik reparacije. "Ja se stim ne slažem," kaže ona.

Velika Britanija i njena imperija

Službeni London takođe odbacuje ideju o reparaciji ili novčanoj kompenzaciji. I kada je riječ o prepoznavanju nepravde, napredak je spor. Tokom posjete Indiji 2013. godine, tadašnji premijer Dejvid Kamerun (David Cameron) izvinio se zbog masakra u Amritsaru 1919. godine.

U je isto vrijeme, međutim, naglasio: "Mislim da ima puno toga, što je uradila imperija, čime možemo da se ponosimo". Prošle godine je, prema anketama, čak 43 posto Britanaca dijelilo Kameronovo mišljenje.

U pojedinačnim slučajevima britanska vlada isplatila je odštetu, na primjer žrtvama nasilnog gušenja tzv. Mau Mau-pobune u Keniji pedesetih godina. Međutim, sve je bilo na bazi pojedinačnih novčanih odšteta.

U cjelini, službena Velika Britanija još uvijek živi u prošlosti i sve uljepšava, smatra Olivette Otele. „Prošlost sa pričama o veličanstvenoim i sjajnom  kolonijalnom dobu, u kojem su se ti daleki narodi ‚civilizovali', nikada nije egzistirala kao takva."

Jesu li neke kolonijalne zemlje bile "naprednije" od drugih?

Olivette Otele ne misli da u ovoj raspravi postoji nešto poput dobrih ili loših primjera. Ono što naučite iz prošlosti je da je ne možete promijeniti.

„Moramo naučiti živjeti zajedno uz konstantan angažman." Ova istoričarka ne vjeruje da država s novcem može jednostavno nadoknaditi socijalnu nepravdu. „Kakva je korist ako grupi ljudi date novac?"

Međutim, sada postoje i drugi pristupi. Na primjer, u Velikoj Britaniji se puno toga događa mimo službenih institucija. Fondacije ili univerziteti se, po riječima ove istoričarke,  angažuju na ponovnom uspostavljanju pravde i osiguravaju neophodne promjene u narednim godinama.

Otele navodi primjer Univerziteta u Glasgovu, koji je uložio milione funti u nastavu i dijalog sa karibskim zemljama. "Možda ni to nije rješenje, ali pozdravljam svaku inicijativu koja tretira ovu traumatičnu prošlost".

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu