Gorki plodovi demokracije u Mađarskoj

Viktor Bori za sebe će reći kako je tipičan Mađar. U četrdesetim je godinama, odgaja troje djece, živi na selu, a radi u gradu. „Kad se prisjetim prošlih vremena, neke stvari su bolje. Jedan primjer je ova željeznica. Ja dolazim iz maloga grada koji je 40 kilometara udaljen od Budimpešte. U posljednjih nekoliko godina obnovili su cijelu željezničku trasu, tako da svakog dana na putu za glavni grad uštedim 15 minuta u jednom smjeru.“ Izgrađene su obnovljene željeznice, ceste, ulična rasvjeta - Mađarska više ne sliči na mračnu rupu kao prije 20 godina, konture moderne države jasno su vidljive. Ali što je s demokracijom i s ljudima koji su prije 20 godina izašli na ulice? Socijaldemokatska stranka opet je osvojila izbore, ali premijer Ferenc Gyurcsany ne zvuči ohrabrujuće: „18 smo mjeseci glumili da vladamo i to me skoro uništilo. Umjesto toga, lagali smo dan i noć. Tako više ne možemo.“

Policija bez milosti

Govor mađarskog premijera podigao je na noge cijelu naciju. Ako netko prizna da je lagao samo kako bi dobio izbore, mora dati ostavku iz moralnih razloga. On je zapravo bio prvi državnik koji je rekao istinu. Nakon 5 tjedana uličnih prosvjeda, policija je postala opaka. 23. listopada 2006. godine, na 50 godišnjicu pobune protiv sovjetske vlasti, policija je prosvjednicima u centru Budimpešte priredila nimalo toplu dobrodošlicu. Mirnu prosvjednu povorku snage reda zasule su gumenim mecima. Više od stotinu ljudi je završilo u bolnici. Nekoliko ih je izgubilo vid. Istvan Szikinger radi kao odvjetnik u Budimpešti: „Mađarska policija je previše centralizirana, militarizirana i previše neovisna. Tijekom rasprave trebaju li policajci nositi službene značke dok se obračunavaju s prosvjednicima, vlada je jasno poručila da trebaju, ali policija se usprotivila. To jasno govori koliko je policija u Mađarskoj neovisna i moćna, i bez nadzora i odgovornosti.“

Ulični prosvjedi završili su ostavkom vrha policije i ministra pravosuđa. Oni koji su stradali od gumenih metaka, pravdu su potražili na sudu. Policija je u većini slučajeva izgubila sporove. Također je osnovano neovisno tijelo koje bi ubuduće trebalo motriti rad policije“, govori odvjetnik.

Izostali plodovi demokracije

Elmer Hankiss je poznati i priznati mađarski sociolog. Optužuje vladajuću elitu za izostanak očekivanog napretka: „Naši političari još uvijek nisu naučili da je demokracija vrlo složen proces te da ponekad nije ugodno biti u koži političara. Ne možete uvijek raditi ono što vas je volja, čak i ako se radi o dobrim idejama. Potrebno je razgovarati i dobiti podršku ljudi. Političari su naslijedili obrazac ponašanja iz vremena socijalizma i tipičnu lenjinističku aronganciju. Oni govore - mi smo elita i znamo što je najbolje za vas, a ako se ne složite, uništit ćemo vas.“

1989. godine u mađarskom gradu Kishunhalasu dogodila su se dva prijelomna trenutka. Prvo, ruska tenkovska postrojba, koja se ondje nalazila tri desetljeća, napustila je grad. A zatim je američki Levis otvorio tvornicu traperica. U lipnju ove godine ta je tvornica pak zatvorena, priča Zoltan, lokalni novinar. „U ovom gradu teško ćete pronaći posao, posla nema ni za lijek.“ Zatvaranje tvornice traperica na neki način predstavlja i simbol kraja jednog razdoblja i nadanja koja su se pojavila prije 20 godina. Ljudi se osjećaju slobodnije, ali sloboda nije donijela i plodove koje su očekivali. Charles Gati je američki novinar mađarskih korjena: „Politička kultura bila je slabija nego što smo očekivali. Pomiješali smo antikomunizam i nacionalizam u želji da ostvarimo demokraciju. Treba reći i da postoji snažna nostalgija za prošlim vremenima - ne za komunizmom ili diktaturom, već za paternalizmom.“

Autor: Nick Thorpe / G. Prokopec

Odg. urednik: Anto Janković