Homoseksualci na (ne)milosti države Srbije

Organizatori Parade ponosa su zabranu proglasili "kapitulacijom države". O toj zabrani smo razgovarali s profesoricom Svenkom Savić sa sveučilišta u Novom Sadu.

DW: Zar ovdje nije riječ o jednom od osnovnih prava u demokratskom društvu – pravu na okupljanje?

Svenka Savić:„Radi se o mnogim pravima. Prvo: pravo na nenasilni život, što je zajamčeno svakom građaninu i građanki. S druge strane, radi se zapravo o jednom kontinuitetu održavanja mehanizma isključivanja. Država primjenjuje mehanizam isključivanja određenih grupa, u ovom slučaju LGBT grupa (Lesbian, Gay, Bisexual, Transgender), pa im onda udjeljuje milost. To bi bio mehanizam milosti. Dati će im, možda, neku malu nadoknadu, bilo da će to biti samo za aktivnosti u zatvorenom prostoru, pošto je tako zamišljena Parada – da budu razne aktivnosti i u zatvorenom prostoru i šetnja itd...

Znači da zapravo i premijer Ivica Dačić, pa i svi drugi, taktiziraju na patrijarhalnom modelu koji glasi: vi ste drugi i vi trebate čekati našu milost, da vam mi to dodijelimo. A kad vam dodijelimo, nije isključeno da će biti uz nasilje.“

Odakle tolika homofobija u Srbiji? U čemu je ona specifična u odnosu na druge zemlje?

„Prvo i prvo, homofobičnost je ovdje njegovana iz različitih izvora. Jedan od njih je svakako obrazovni sistem, ali i crkva, a ja bih čak rekla faktor crkava. Mislim da se u tome slažu sve vjeroispovijesti u Srbiji. Kad kažem konfesije, mislim na kršćanske crkve, ali mislim da ni islamska vjera ne bi izostala, mada nemam podatke o izjavi njihovog vođe. Različiti su izvori koji podgrijavaju što onda plasiraju mediji.

Osim toga, mislim da postoji jedno ogromno neznanje o tome na koji način promatrati LGBT grupe i kako argumentirano opravdavati njihova prava i iz očišta ljudskih prava, što je samo jedna komponenta, i iz očišta građanskih prava. Dakle, ima jako puno različitih izvora. Nije samo jedan izvor za homofobiju.“

Da li mogu pozitivno utjecati zahtjevi Europske unije da se poštuju prava manjina? Da li je taj pritisak dobar ili može biti kontraproduktivan? Poznat je taj „srpski inat“: tko nama da postavlja ultimatume?

„Tu zbilja treba odmjeriti nijansu koja će prevagnuti na onu dobru stranu. Prvo, ja ne bih kazala da je to pritisak, nego bismo mogli reći kako je to dobro iskustvo iz Europske unije koje se, recimo, prenosi... U takvoj jednoj rečenici, u obliku savjeta, sugestije, dobrog iskustva – to drugačije zvuči. S druge strane, i mediji u Srbiji stalno govori o pritisku. Ako je pritisak – nije dobar.

To znači da se nikada još nije dogodilo, barem ja ne znam, možda nisam u pravu, da smo imali okrugli stol u kojem bi se našli ti iz europskog konteksta, mi odavde iz našeg ženskog pokreta, pokreta za mir u svetu, antifašističkog... I onda i oni koji bi zastupali drugačije mišljenje. Ali u dijalogu, bez pljuvanja i vrijeđanja.“

Ipak je došlo do pomaka, ipak se nešto promijenilo...

„Promijenilo se kvalitativno, ali se nije promijenilo u smislu preuzimanja odgovornosti intelektualaca za opće poboljšanje u društvu. Evo, nedavno je opet predstavnik jedne stranke izjavio: ja podržavam LGBT grupe, ali neću doći na njihovu manifestaciju. To nije dobra poruka.“

Što to onda znači?

„To znači: Ja sam na riječima uz vas, ali ću sjediti pred mojim televizorom. Ja mislim da intelektualci ne preuzimaju dovoljno odgovornosti. Morala bih pohvaliti u Beogradu Lezbijsku nevladinu organizaciju, koja je zbilja jako mnogo uradila. Imaju sjajan nastup na internetu, imaju mnoge seminare, imaju divne publikacije, mnogo toga su već posijale i stvorile nove male punktove u Srbiji u različitim mjestima. Mi u Novom Sadu također imamo novosadsku lezbijsku grupu koja je skoro deset godina aktivna i radi čak i časopise, itd. Kad gledate iz te druge perspektive, onda je jako puno urađeno.“

Što se treba dogoditi da i Srbiji postane moguć brak istospolnih partnera?

„Treba proći proces. Svi se slažemo da je to proces koji je se u Njemačkoj dogodio ranije, prije 30 godina. Tako i srpsko društvo, koje u modernizaciji kasni za svim mogućim drugim državama. Recimo, trenutno je na medicinskom fakultetu priručnik u kojem piše kako je homoseksualna orijentacija bolest i da je treba liječiti ovako, ovako i ovako... To uče studenti medicinskog fakulteta. Mi smo analizirali te udžbenike, kad kažem mi, mislim na ženske nevladine organizacije. Knjige su objavljene o tome.

Vidite da se istovremeno, uz pomake, nastavljaju i ti patrijarhalni, zatucani stereotipi i predrasude. I tu se zbilja mnogo toga treba uraditi. Sve te stvari imaju veze, jer tek kad se racionaliziraju neki vlastiti stereotipi i predrasude i kad se suočite s argumentacijom kako je to besmislica, onda možeš promijeniti stvari. Ovako - ne.“