Između nade i straha

Postoji "crvena linija" koju Maede Soltani ne smije prijeći: to je kritika koju ne smije izreći javno i zahtjevi koje ne smije postaviti. Prevelik je strah za njezinog oca Abdolfataha Soltanija koji je u lipnju 2013. osuđen na 13 godina zatvora. Taj odvjetnik je branio oporbene aktiviste i novinare i zalagao se za prava političkih zatvorenika - dok i sam nije postao zatvorenik iranskog režima.

Zato Soltani oprezno kaže: "Moja obitelj i ja nikad nismo vjerovali da će moj otac stvarno morati odslužiti čitavu kaznu." Ako dođe do poštene revizije suđenja, "on će odmah biti pušten na slobodu". Nada je uvijek postojala, kaže njegova kćer. Ali, sad je nada postala veća, dodaje ona nakon kratke stanke.

"Vlada sve može poboljšati"

Razlog je držanje novog predsjednika Hasana Rohanija, kojeg se smatra umjerenim, odnosno njegova ponuda razgovora Zapadu, telefonski razgovor s američkim predsjednikom Barackom Obamom krajem rujna - i puštanje na slobodu jedanaest političkih zatvorenika. Iako njezin otac još uvijek izdržava kaznu u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu, ona smatra da se stanje mijenja. "Svaki dijalog s inozemstvom je pozitivan", kaže Maede Soltani.

"Ako vlada hoće ona može sve poboljšati." Onda bi se i brojni aktivisti, studenti i novinari, koji su zemlju morali napustiti nakon studentskih prosvjeda 2009. godine, vratili u Iran. Vratila bi se i Maede Soltani koja je prije osam godina došla u Njemačku na studij, a danas radi u Nürnbergu kao dizajnerica. Ona već godinama nije bila u Iranu. Prevelika je bila opasnost da bi "mogla imati problema", kaže Soltani koja se iz Njemačke angažira za puštanje na slobodu njezinog oca i za prava političkih zatvorenika. Da sama dođe u sukob s režimom, to ne želi priuštiti svojoj majci. "Jedan zatvorenik u obitelji je već previše." Ali, sad se nada u "pozitivne promjene", koje će uslijediti nakon prvih koraka.

Nada? Promjene? Hamid Mafi sliježe ramenima. "Ne mogu reći da me nije veselilo što je prošlo Ahmadinedžadovo vrijeme." Jer, u vrijeme Rohanijevog prethodnika novinari kao on morali su se kretati svakodnevno "po minskom polju". Kritičan članak ili nekoliko riječi na blogu, površan kontakt sa stranim medijima - nije bilo puno potrebno da čovjek u Iranu bude uhićen, kaže ovaj 34-godišnji novinar. Kao i brojne njegove kolege i Mafi je 2009. bio više puta uhićen. Zbog straha od novog uhićenja i zatvaranja pobjegao je u Tursku, a početkom kolovoza 2013. stigao je nakon dugog vrludanja u Berlin.

Strah od jačanja represije

Mnogi ljudi, priznaje on, nadaju se da će Iran pod Rohanijevim vodstvom postati slobodniji. Pritom predsjednik ne može puno toga učiniti. Stvarna moć leži u rukama vjerskih vođa i revolucionarne garde koje nemaju interesa za veće političke i društvene slobode -naprotiv. "Bojim se da će Iran popustiti u pitanju atomskog programa, ali da će se pogoršati stanje ljudskih prava", kaže Mafi.

Još veće represije mogle bi biti cijena za popuštanje u pregovorima o atomskom programu, strahuje Mafi. Sjedinjene Države bi morale pojačati pritisak na Iran da poštuje ljudska prava, kaže on, ali ne gaji prevelike nade. "Stanje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu je katastrofalno. Ali, s obzirom da imaju dobre odnose sa Zapadom nitko o tomu ne govori."

"Poboljšano ozračje" koje trenutno vlada neće dugo trajati - u to je Mafi siguran. Režimu je stalo do ukidanja sankcija, a ne do dalekosežnih promjena. Mafi se okreće Hamidu Nowzariju koji prevodi razgovor: "Vaša generacija već više od 30 godina živi u izgnanstvu. Vidjet ćemo hoćemo li i mi morati toliko izdržati." Mafi i Nowzari se smiju, to je kratak, gorak smijeh.

Ipak postoji nada u poboljšanje

Hamid Nowzari je u Njemačku pobjegao nakon iranske revolucije 1979. godine. Prema njegovim navodima, svakodnevno dobije između pet i sedam e-mail-poruka ili telefonskih poziva od Iranaca koji žele pobjeći i mole za pomoć. Pitaju za pouzdane krijumčare ljudi ili o postupku azila u Europi. Ni nakon Rohanijeve ofenzive šarma broj upita se nije smanjio. "Prije bi se moglo reći suprotno." Nowzari sliježe ramenima očekujući da će ubuduće imati još više upita za pomoć u napuštanju Irana.

Hoće li i kada moći ponovo telefonirati s ocem, Maede Soltani ne zna. Politički zatvorenici ne smiju telefonirati u inozemstvo. Ponekad ulovi nekoliko minuta telefonskog razgovora ako mu režim dopusti da ode u bolnicu. Ali, često njezina obitelj uzalud čeka u bolnici, "iako je sve bilo dopušteno i pribavljeni svi potrebni dokumenti", kaže Soltani. Iako je daleko od svoje obitelji u mislima im je uvijek blizu. "Uvijek kad idem na spavanje mislim na svoga oca - da ne bude sam u svojoj ćeliji."

Ipak, novi tonovi iz Irana pothranjuju njezinu nadu da će svoga oca uskoro moći vidjeti, "u to sam uvjerena", kaže ona odlučnim glasom.