Svatko samo o tuđim zločinima i vlastitim žrtvama

Pitanje obrazovanja i proučavanja povijesti na zapadnom Balkanu se zanemaruje, događaji se šturo i selektivno prikazuju, a povijesni se podaci često prikrivaju, a ponekad i falsificiraju. Sve to ostavlja otežava proces prevladavanja prošlosti i pomirenja, rečeno je na raspravi o udžbenicima provijesti u regiji istorije u regiji, koja je održana u okviru festivala "Mirdita, dobar dan", održanoj u Beogradu.

Povod je bila promocija knjige "Povijest Kosova u školskim udžbenicama Kosova, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije" politologa Shkelzena Gashija. Njegov zaključak: Udžbenici ovih pet zemalja, „koji su odobreni od odgovarajućih ministarstava obrazovanja, osnovni su izvor uspoređivanja sličnosti i razlika, ali i krivotvorenja svake od spomenutih historiografija", kaže Gaši.

Svako o tuđim zločinima

Osnovna primjedba je da se svi bave samo zločinima suprotne strane, a svoje zločine prešućuju i prikrivaju, istaknuo je Shkelzen Gashi . „Spirala nasilja u novijoj povijesti Srbije i Kosova, koja je započela još 1978., i trajala sve do 1999. godine, opisuje se na kosovskoj strani tako da se povećava broj žrtava kod Albanaca, uz korištenje vrlo teškog jezika mržnje, dok se u srpskim udžbenicima uopće ne spominju zločini koje je počinila država Srbija", napominje Gashi.

Kao još jednu osobenost ovih udžbenika Gashi navodi „da se nigdje ništa ne piše o suradnji koju su u pojedinim razdobljima imali Srbi i Albanci, a njih je itekako bilo. Nigdje se, primjerice, ne spominje da su se Srbi i Albanci zajedno borili protiv Otomanskog carstva u slavnoj kosovskoj bitci 1389. godine", kaže Gashi.

„Takva dobra suradnja koja je postojala i u novije vrijeme tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća također se ne spominje, iako je to bilo doba velikog uspona Kosova na raznim područjima. Čitav takav loš pristup pisanju povijesti samo šalje poruku da ti narodi ne žele pomirenje, to vodi daljnjim podjelama i nije u skladu sa suživotom o kome su puno govori", napominje Gashi.

Srbija ignorira genezu sukoba

Srpski udžbenici povijesti ignoriraju većinu događaja na Kosovu tijekom 1998. i 1999. godine, istakla je Jelena Krstić, iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. „Fokus svega je na NATO-ovom bombardiranju, šteti koja je napravljena, srpskim žrtvama i velikom broju Srba koji su napustili Kosovo. Podaci se također preuveličavaju, jer u srpskim udžbenicima povijesti stoji da je za vrijeme NATO bombardiranja ubijeno između 1.200 i 2.500 civila, ali u tablicama koje se u udžbenicima navode, postoje podaci o 347 ubijenih civila. A pritom nema ničega o genezi svega što se dogodilo".

„Mislim da je cilj prikazati te događaje kao nešto na što Srbija nije mogla utjecati, te da je zemlja uvučena u sukob sa silama koje su bila na strani Albanaca. O tome se u srpskim udžbenicima piše površno, etnički pristrano i bez utemeljenja u činjenicama. Sve zajedno, utisak je da nas ti udžbenici pripremaju za nove cikluse nasilja, te da ne pripremaju mlade na dijalog, nego na spremnost da provode neki nacionalni program", ocjenjuje Jelena Krstić.

Srpske udžbenike povijesti kao oružje za vojnu obuku vidi Stefan Milosavljević, aktivist organizacije Žene u crnom. On kaže da su „Albanci konstantni neprijatelji u tim udžbenicima". On smatra da "džbenici iz kojih mladi uče nemaju činjenice, već su oruđe u rukama političke elite." Oni služe sakrivanju istina o srpskim zločinima, smatra Milosavljević

Falsificiranje povijesti

Povjesničarka Marijana Toma podsjeća da su se udžbenici povijesti u Srbiji počeli mijenjati već 1993. godine, i te promjene su se odnosile na prikaz raspada Jugoslavije. Ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj su tako navedeni kao građanski ratovi, iako je nesumnjivo riječ o međunarodnim sukobima.

„Imamo na neki način privilegij da o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije postoji 1.600.000 dokumenata Haškog tribunala, i do njih se može doći s nekoliko klikova. Povijesni kontekst je prisutan u svakoj haškoj presudi, ali mi to nemamo u udžbenicima povijesti, jer, kako mnogi tvrde, još je rano za pisanje povijesnog prikaza tih sukoba", ističe Marijana Toma.

Shkelzen Gashi napominje da se u udžbenicima Kosova i Srbije koristi vrlo oštar jezik kada se govori o drugoj strani, brojke žrtava "svoje strane" se preuveličavaju, dok se tuđe žrtve prešućuju. A vrlo se često barata s naprosto netočnim podacima. „U srpskim udžbenicima tako nema podatka da je bilo milijun prognanih Albanaca, a u kosovskim se ne spominje 100.000 Srba koji su protjerani s Kosova. U bombardiranju NATO 1999. se u knjigama u Srbiji ne spominju albanske žrtave, iako je od 500 poginulih za vrijeme bombardiranja bilo više od pola Albanaca, njih oko 300. S druge strane u kosovskim knjigama se navodi kako su srpske snage ubile 15.000 Albanaca, dok 'Kosovska knjiga sjećanja' govori o 7.864 albanskih civila ubijenih u razdoblju od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine", navodi Gashi.

Kao izvjesnu svijetlu točnu udžbenika povijesti u regiji Gashi navodi Crnu Goru. Tamošnji udžbenici jedini govore o suradnji Srba i Albanaca, i u njima nema jezika mržnje. Zanimljiv je podatak i da udžbenici povijesti u Sjevernoj Makedoniji uopće ne pokrivaju događaje na Kosovu devedesetih godina.

Osvrćući se na činjenicu da dvadeset godina nakon sukoba na vlasti imamo ljude koji su značajno doprinijeli tim ratovima, a neki su u njima i aktivno sudjelovali, Shkelzen Gashi pesimistično zaključuje da „umjesto da prevladamo taj nivo, mi smo vraćeni nazad. Stoga mislim da neće biti nikakvog napretka u međusobnim odnosima dok se radikalno ne promijene političke strukture i na Kosovu i u Srbiji", ocjenjuje ovaj politolog.

Bosna i Hrvatska- slična situacija

Rasprava o udžbenicima povijesti u regiji, kao i knjiga Škelzena Gašija, nisu obuhvatile one u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ali, kako za DW kaže Marijana Toma, situacija je tamo slična kao i u ostalih pet zemalja: „U Bosni i Hercegovini imate udžbenike na srpskom, bošnjačkom i hrvatskom. Oni koji uče na hrvatskom te udžbenike dobivaju iz Hrvatske, a na srpskom iz Srbije ili iz Republike Srpske.

O ratnim zločinima jedino nešto malo pišu udžbenici na bošnjačkom jeziku. Ovi ostali vrlo rijetko. Hrvati uče samo o hrvatskim žrtvama, Srbi o srpskim, tu nema činjenica o ratnim zločinima (vlastite strane) i priče o odgovornosti. Slična je situacija i u samoj Hrvatskoj, gdje su Hrvati prve i najveće žrtve. Svaka zemlja, dakle, ima samoviktimizaciju i inzistiranje na tuđim zločinima", zaključuje povjesničarka Marijana Toma.