Treba li 8. svibnja proglasiti Danom oslobođenja Njemačke?

8. svibnja 1945. je bio dan kada je oružje zašutjelo. Drugi svjetski rat okončan je bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke. Adolf Hitler oduzeo je sebi život nekoliko dana ranije. Nije želio doživjeti kraj svog „tisućugodišnjeg rajha“. Za njega i druge uvjerene nacionalsocijaliste je 8. svibnja bio smak svijeta.

Njihova ideologija izazvala je velika razaranja. Rat je odnio živote više od 60 milijuna ljudi, ubijeno je preko 6 milijuna Židova, a veliki dijelovi Europe su opustošeni. Za onoga tko je bio politički zatvorenik, Židov ili je kao vojnik preživio borbe na ratištima 8. svibnja je bio u pravom smislu te riječi oslobođenje.

Pa ipak to nije važilo za sve. 14 milijuna Nijemaca protjerano je iz svojih domova. Silovanja, pljačke i ubojstva su ulaskom pobjedničkih trupa u njemačke gradove bili na dnevnom redu. Za mnoge njemačke vojnike kraj rata je bio početak ratnog zarobljeništva, iz kojeg se velik broj nije vratio. U sovjetskoj utjecajnoj zoni, kasnijem DDR-u, Nijemci su u idućih 40 godina ostali uskraćeni za demokraciju. Za mnoge je tako 8. svibnja bio početak nove patnje. Christian Hillgruber, stručnjak na području filozofije prava, govori o „ambivalentnosti toga dana“. Ako bi ga službeno proglasili Danom oslobođenja, bilo bi to po njegovom mišljenju „neprimjereno pojednostavljivanje njegovog značenja“.

Različito doživljavanje 8. svibnja

Različito doživljavanje 8. svibnja tematizirao je u svom čuvenom govoru 1985. godine tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker. „Ne smijemo u kraju rata tražiti uzroke za bijeg, progon i neslobode. Uzroci leže u njegovom početku, ali i dolasku na vlast nasilničkog režima koji je odveo zemlju u rat“, upozorio je Weizsäcker. On je još tada o 8. svibnja govorio kao o Danu oslobođenja. To je 1985. godine još bilo neobično.

Prije nego što je postao predsjednik Theodor Heuss je 8. svibnja 1949. kao član Parlamentarnog vijeća proglašavajući novi Ustav rekao kako su Nijemci četiri godine ranije bili „istovremeno oslobođeni i uništeni“. Ali i nekoliko desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Njemačkoj prevladavao je osjećaj poraza, a ne oslobođenja. S druge strane u DDR-u je odmah odozgor nametnut pojam oslobođenja zemlje. To je bio „državni rezon“, a ne nešto što je došlo iz široke baze društva.

Ni Weizsäckerov govor nije kod svih naišao na odobravanje. Tako je bavarski premijer i šef CSU-a Franz Josef Strauß negodovao zbog „vječnog suočavanja s prošlošću kao trajnog modela ispaštanja i grižnje savjesti“. Danas to zvuči kao još radikalniji zahtjev političara AfD-a Björna Höckea za "zaokretom od 180 stupnjeva u politici kulture sjećanja".

Koji je dan prikladniji?

Koliko je danas 8. svibnja u svijesti Nijemaca ukorijenjen kao Dan oslobođenja od nacističkog režima? Christian Hillgruber smatra da velika većina ljudi u Njemačkoj doživljava ovaj dan kao Dan oslobođenja, ali da to kod mlađih generacija uglavnom "nije posljedica refleksije i ne počiva na vlastitim opažanjima i iskustvima".

Od 2002. je 8. svibnja u pokrajini Mecklenburgu i Zapadnoj Pomeraniji službeni Dan sjećanja, ali ne i praznik, a od 2015. to je slučaj i s Brandenburgom. Ove godine 8. svibnja bi u Berlinu trebao jednokratno biti obilježen kao državni praznik.

Po želji Esther Bejarano koja je preživjela Holokaust 8. svibnja bi u cijeloj Njemačkoj trebao biti obilježavan kao državni praznik. Ona je u otvorenom pismu predsjedniku Njemačke Frank-Walteru Steinmeieru, kancelarki Angeli Merkel i članovima Bundestaga napisala da bi takav praznik doprinio da se "konačno shvati da je 8. svibnja 1945. bio Dan oslobođenja i Dan na koji je poražen nacistički režim".

Za ovaj prijedlog Esther Bejarano je dobila široku podršku članova Bundestaga. Šefica Kluba zastupnika Zelenih Katrin Göring-Eckhard 8. svibnja vidi kao dan bez kojeg ne bi bio moguć nastanak demokratske Njemačke, ali i kao opomenu protiv relativiranja zločina. Slično su se izjasnili i političari Ljevice. Michael Theurer iz FDP-a zauzeo se da to bude praznik u cijeloj Europi. Protiv 8. svibnja kao državnog praznika u Njemačkoj decidirano se nije izjasnio nijedan političar CDU-a, stranke kancelarke Angele Merkel.

Obzirom da je Esther Bejarano posebno važno da se održi sjećanje na ubijene Židove, Christian Hillgruber smatra prikladnijim da se 27. siječnja, Dan oslobođenja Auschwitza, proglasi državnim praznikom, jer "taj dan simbolično predstavlja ono na što svi gledaju kao na oslobođenje i što se s pravom može proslavljati kao kraj nacističkog terora i okončanje progona i ubojstava milijuna ljudi". 27. siječnja odavno je proglašen Danom sjećanja, ali ne i državnim praznikom na koji se ne radi.

"Država ne bi trebala regulirati osjećaje"

Hillgruber upozorava da "država ne bi trebala regulirati osjećaje". On smatra da službena tumačenja povijesti "mogu biti samo ponude i da je na svakome da slobodno odluči hoće li ih prihvatiti".

Povjesničar iz Jene Norbert Frei je za Deutschlandfunk na 70. godišnjicu okončanja 2. svjetskog rata rekao: "Mislim da ne bismo trebali poduzimati nove zakonske pokušaje kako bismo strogo odredili naše povijesno pamćenje i našu povijesnu svijest. Načelno bih rekao da povijesna refleksija, koja je važna, treba doći iz društva i da se ne mora pretapati u povijesne zakone".

Christian Hillgruber u kulturi sjećanja, kakva se prakticira u Njemačkoj, vidi opasnost od prezasićenja. "U međuvremenu imamo previše dana sjećanja, što smanjuje značenje svakog pojedinačnog. Ljudi jednostavno postaju prezasićeni", smatra Hillgruber i zaključuje: "Opasnost je posebno velika kada se poruka stalno šalje podignutog kažiprsta i u podučavajućoj maniri."