Što "koči" mirovni sporazum na Bliskom istoku?

Američki ministar vanjskih poslova Antony Blinken je razmjerno naglo i loše raspoložen iz Katara opet odletio za Sjedinjene Države. Niti uz napore Egipta i Katara, palestinski pokret Hamas nije htio prihvatiti prijelazni kompromis kojem bi se prekinule vojne operacije i bili pušteni taoci. I prije puta je ponovio: „Naša poruka je jednostavna i ona je jasna i hitna: u sljedećim danima mora doći do sporazuma i učinit ćemo sve da to dovedemo do cilja“, izjavio je Blinken.

Već nakon pristanka Izraela se iz krugova Hamasa čulo kako je posljednja verzija sporazuma „dijametralno suprotna“ od kompromisa koje su isprva sročili SAD, Egipat i Katar i kako je smisao sporazuma „preokrenut u korist Izraela“. No i nakon odlaska ministra, na Bliskom istoku su ostali njegovi suradnici, baš kao što su i Egipat i Katar najavili kako će se nastaviti truditi što prije postići sporazum.

Gdje je problem?

Iako sadržaj posljednje verzije nije objavljen, u načelu se radi o sporazumu kojeg je još u svibnju predložio američki predsjednik Joe Biden. U njemu su predviđene tri faze: najprije je tu prekid vojnog djelovanja u trajanju od šest tjedana gdje bi se točno odredili uvjeti trajnog prekida neprijateljstva. Treća faza bi bila obnova Pojasa Gaze.

Za Izrael je već i obveza odreći se vojne sile nakon šest tjedana bilo mnogo: izraelski premijer Netanjahu uvijek iznova govori o „potpunoj pobjedi“ i „uništenju Hamasa“, a često se čulo i izjave o „razbijanju vojne i upravne sposobnosti Hamasa u Gazi“. Izraelskoj strani je teško vjerovati da taj pokret, prije ili kasnije, neće opet krenuti u terorističke akcije i biti prijetnja Izraelu.

Kako bi to spriječio, želi zadržati nadzor ne samo na granici između Pojasa Gaze i Egipta – takozvani Philadelphi koridor, nego i između sjevera i juga Pojasa Gaze, takozvani Netzarim koridor. Time želi spriječiti i šverc oružja i eksploziva, baš kao i nesmetan prolazak boraca Hamasa po Pojasu Gaze. S druge strane, predstavnici Hamasa tvrde kako je izvorni sporazum predviđao „potpuno povlačenje“ izraelskih snaga, ne samo iz gusto naseljenih područja koje je Izrael očito spreman napustiti.

Što "tjera" Hamas da prihvati sporazum?

Bilo bi dobro vjerovati kako bi – po palestinskim informacijama, preko 40 tisuća mrtvih, više od 90 tisuća ranjenih, nebrojeni Palestinci koji su ostali bez krova nad glavom, devastirana infrastruktura i opskrba stanovništva, jedva nekakva liječnička skrb i ruševine gdje pogled seže, za Hamas bio razlog prihvatiti primirje i pustiti taoce.

Taoci su Hamasu jedino jamstvo za preživljavanje: on svakako želi Palestincima pokazati kako je taj pokret na koncu pobjednik ovog sukoba i ne može si priuštiti „izgubiti obraz“ prihvaćanjem izraelskih nadzornih postaja u Pojasu Gaze i nakon primirja.

Kad je riječ o granici, barem kad je riječ o graničnom prijelazu Rafah prema Egiptu bi se moglo naći nekakvo rješenje. Zapravo se i Palestinska autonomna uprava koja upravlja područjem Zapadnog Jordana ponudila nadzirati taj granični prijelaz, ali to je odbio i Izrael, baš kao što je i Hamasu to potpuno neprihvatljivo. 2005. je tamo Europska unija poslala svoju misiju nadzora granice EU BAM, ali se povukla 2007. kad je Pojas Gaze preuzeo pokret Hamas. Tu bi se moglo možda razgovarati o takvoj ili sličnoj misiji.

Što "tjera" Izrael da prihvati sporazum?

Mnogo toga: najprije su tu taoci, makar je neizvjesno koliko ih je od još preostalih 109 na životu. Ali što je za židovske vjernike također izuzetno važno, barem da njihove obitelji dobiju njihova mrtva tijela kako bi se od njih oprostili na primjeren način. Praktično svakog dana se po Izraelu održavaju prosvjedi u kojima se od premijera traži da doista učini sve te taoce dovesti kućama.

I izraelska vojska nije sretna misijom u Pojasu Gaze: to nipošto nije bojište gdje je jasno gdje je neprijatelj i tu također ginu izraelski vojnici. A onda je tu i realna prijetnja širenja sukoba: na sjeveru Izraela prema granici s Libanonom gdje se proširio pokret Hezbolah se još jedva može govoriti o nekakvom „miru". Okršaji su svakodnevica i stalno postoji opasnost još većeg i otvorenog vojnog sukoba s Libanonom.

A onda je tu i prijetnja iz Irana: nakon likvidacije čelnika Hezbolaha Ismaila Hanije u Teheranu i Fuada Šukra u Bejrutu zapravo se još čeka potez vjerskih vođa Irana. Za sad su SAD u tu regiju poslale značajne vojne snage, ali i u Izraelu se moraju pitati, što će biti na američkim izborima za nešto više od dva mjeseca. Trump se doduše uvijek predstavljao kao veliki prijatelj Izraela, ali kod tog političara se teško može znati, što će biti njegova odluka i sutra.

No i izraelskom premijeru je potpuno jasno kako je ovo kraj njegove karijere – ovako ili onako. Svake ustupke Hamasu odlučno odbijaju njegovi radikalni koalicijski partneri, a nema i malo građana Izraela koji ne vjeruju u nekakav suživot s tom terorističkom organizacijom. Zato želi svim načinima spriječiti da Hamas opet proširi svoju moć i utjecaj u Pojasu Gaze, uključujući i opciju nove vojne intervencije nakon privremenog primirja.