EU razočarao Albaniju i S. Makedoniju

U Sjevernoj Makedoniji i Albaniji su jako razočarani. A to je i razumljivo. Po mišljenju Europske komisije, Europskog parlamenta i predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska obje te zemlje na zapadnom Balkanu su ispunile uvjete za otpočimanje pristupnih pregovora s Europskom unijom. Od 2003. se njima i ostalim balkanskim zemljama u izgled stavlja pristup EU-u. Sjeverna Makedonija uvjete ispunjava još od 2009., a Albanija od 2018. godine. Nakon što je Sjeverna Makedonija riješila i spor s Grčkom oko imena, u Skopju su mogli polaziti od toga da će na ovom summitu konačno dobiti zeleno svjetlo za početak pregovora.

Samo jedan šef države, francuski predsjednik Emmanuel Macron, to potpuno odbija. On je rekao NE kandidatima i NE pristupnom postupku. Još dvoje, nizozemski premijer i danska premijerka, skrili su se iza njega i odbili razgovore s Albanijom.

Macronov nerazumljivi veto uvalio je Europsku uniju u dvostruku krizu vjerodostojnosti, ne samo na Balkanu nego i u Bruxellesu. Koliko vrijede obećanja EU-a ako nakon svih provedenih reformi i svih napora kandidata ona na kraju ne budu ispunjena? Zašto stručnjaci Europske komisije, koja nije nekritična, godinama provjeravaju kandidate ako je na kraju dovoljno NE iz Pariza da brojne rezultate provjere učine bezvrijednima?

Nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, koja zagovara primanje balkanskih država, imat će ubuduće velikih poteškoća s francuskim otporom. Tu ne pomaže to što joj je Macron najprije omogućio da dođe na taj položaj, a sad je uvrijeđen što je propala njegova kandidatkinja za Europsku komisiju. Macron je ljut na Bruxelles. Nije pomoglo ni uvjeravanje savezne kancelarke Angele Merkel koja i sama zagovara proširenje EU-a.

Macronu se radi o nečemu drugom

Vjerodostojnost EU-a i posljedice u balkanskim zemljama, naime frustracija i pad spremnosti na reforme, francuskom predsjedniku očito nisu toliko važne kao unutarnjopolitički argumenti, koje iznosi. Naravno da mu desno-populistička oporba sjedi za vratom koja ne želi više doseljenika u Francuskoj te ionako brblja protiv Europske unije. Ali, zbog toga sigurno ne bi trebalo potkopavati zajedničku politiku EU-a. I u Njemačkoj desni populisti kritiziraju nastojanja oko proširenja EU-a. Saveznu kancelarku to, međutim, dosad nije impresioniralo.

Macronov argument da Albanija ne može otpočeti pregovore jer tako puno Albanaca traži azil u Francuskoj također je šupalj. U Francuskoj je 2018. azil dobilo točno 74 Albanaca. Ostalih 8.000 su zacijelo ekonomski migranti i mogu biti vraćeni natrag. Prije je pitanje zašto je gospodarsko stanje u Albaniji tako loše da tako puno ljudi odlazi iz te zemlje. Pristupni proces, koji bi sigurno mogao trajati deset godina i više, mogao bi biti iskorišten da se tu zemlju ekonomski ojača i približi standardima EU-a. Albanija i Sjeverna Makedonija ne bi sutra pristupile Europskoj uniji i ne bi odmah vrijedila sloboda kretanja radne snage. Stvar je upravo obrnuta.

Europska unija je bez sumnje izvukla pouku iz pristupnih pregovora s Bugarskom, Rumunjskom i Turskom. Danas je postupak puno opsežniji i stroži. Daljnja prilagodba, koju francuski predsjednik s pravom zahtijeva, događa se za vrijeme pregovora, a ne prije njih. Postupak pristupanja nikad nije bio i nije kruta provjera ispunjenja kriterija nego proces u kojem se reagira na razvitak stanja u zemljama kandidatima. Najbolji primjer za to su pregovori s Turskom koji traju već 14 godina, a koji su zbog autokratskog  ponašanja predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana praktično zamrznuti.

Bez perspektive da će jednoga dana pripadati Europskoj uniji ugrožen je mir između balkanskih zemalja. Utjecaj Rusije, Kine pa i Turske mogao bi porasti. Francuski predsjednik to ne može ozbiljno željeti.

Argumenti Francuske su slabi. Emmanuel Macron bi trebao razmisliti o svom vetu, osim ako se on sam ne želi pokazati kao populist. Sljedeća prilika je summit EU-a u prosincu.